Milorad Dodik, SNSD i partneri izveli su pokušaj napada na ustavni poredak BiH. I to je neosporiva činjenica. Kao što je neosporiva činjenica da pravosudno-policijski aparat BiH nije uspio reagovati onako kako bi morao – hapšenjem onih koji su atakovali na ustavni poredak. Ipak, odluke Ustavnog suda BiH kojima su stavljeni van snage do konačn odluke, i iz kojih je iz NSRs pucano u ustavni poredak BiH onesposobio je razvoj daljnjeg plana Milorada Dodika.
Dodik danas djeluje kao pokajnik, spreman da prihvati konačno neutralisanje zahtjeva. Još spremniji da se politički tokovi u Bosni i Hercegovini vrate na kolosijek na kojem su bili prije početka 2025. godine.
I vrijeme je da se nakon više od dva mjeseca sage oko kažnjavanja ataka na ustavni poredak BiH, neko u Sarajevu počne ozbiljnije baviti političkim opcijama za izlazak iz krize koja evidentno ne odgovara nikome, ponajmanje državi koju drži u pat poziciji.
Danas je više nego jasno da blickrig koji su pokušali ambasador isteklog roka Michael Murphy i njegovi politički puleni Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto nije polučio nikakav rezultat.
Naprotiv, bageri i gumice kojima su Konaković i ostatak Trojke pokušali ukloniti Dodika i obrisati njegove tragove iz vlasti pretvorili su se u višecijevni ispaljivač želja i ciljeva kojim je Dragan Čović pokušao iskoristiti pat poziciju.
Potcjenjivanje snage Dragana Čovića i njegove uloge u pokušaju rušenja Milorada Dodika dovelo nas je u situaciju da SNSD-ovi ministri drže ključ srpskog pariteta u Vijeću ministara, dok istovremeno SNSD ima kontrolni mehanizam u Domu naroda. Dakle, država je ostala zarobljena, jer Čović nije ni pomislio pucati u leđa starom prijatelju i partneru Miloradu Dodiku.
Odlaskom Murphya Trojka je ostala obezglavljena, a blickrig se pretvorio u fijasko koji danas državu drži u političkom haosu, a istovremeno je vuče u ozbiljne sigurnosne i ekonomske probleme.
Trojkin pokušaj da se izvuče u partnerstvu sa slabašnom opozicijom iz Rs nije imao ni teoretske šanse za uspjeh. Prvo što ta opozicija nema objektivnu snagu u Parlamentu BiH, a drugo i kudikamo teže što je Čović ne želi mijenjati korpulentnog Dodika za političku siću u likovima poput Vukanovića, Borenovića i Miličevića.
Ipak, Čović je u slabosti opozicionara iz Rs i odanosti Trojke vidio šansu da realizuje ciljeve koje protekle dvije decenije nije mogao. A ključni cilj svih ciljeva latina iz hacijende je model Izbornog zakona kojim se trajno omogućava HDZ-u član Predsjedništva BiH, dok se entitet FBiH dijeli na dvije izborne jedinice. Sve to je upakovao u celofan kroz koji Trojka ne vidi sakrivenu suštinu, a opoziciju iz Rs ionako ne interesuje.
Rješenje svekolike krize u BiH tako je zapelo između prvostepeno presuđenog napadača na ustavni poredak i političkih ciljeva mudrog Čovića. Oko tog procjepa ukrug se vrti politički nedoraslo Murphyevo obdanište.
Pat pozicija ne odgovara nikome. Čovićev prijedlog ne odgovara Bosni i Hercegovini, jer bi njegova realizacija značila njenu konačnu podjelu. Jedini koji je spreman da o svojim ciljevima, presudi i optužbama razgovara je zapravo Milorad Dodik.
I smatram da je vrijeme da se u Sarajevu neko izdigne iz plutanja u mulju i pokaže spremnost za razgovor. Jer, ma koliko nam aktuelni sarajevski vlastodršci i njihovi analitičari nudili argumente kako s napadačem na ustavni poredak nema pregovora i razgovora, neumoljiva je činjenica da je Milorad Dodik i prije 27. februara vršio široku lepezu napada na ustavni poredak, pa to nije smetalo trokolici da nam ga nudi kao legalnog i legitimnog partnera za vlast, epitetirajući ga evropskim Dodikom.
Danas je i njima jasno da Dodik nije ni reformisan ni evropski, ali je jedina snaga u entitetu Rs s kojom se dogovoreno može realizirati. To je faktičko stanje i ono diktira učesnike za pregovaračkim stolom. To šta i kako će sarajevska politika donijeti za pregovarački sto mora biti šire definisano, jer nažalost u gradu na Miljacki nemamo nikog sličnog Dodiku i Čoviću, pa bi im javnost morala otvoriti oči i tražiti da sa Dodikom uslov za pregovore bude državna imovina, konačno rješenje pitanja granica, vraćanje u ustavno-pravne okvire BiH…
Alternativa pregovorima s Dodikom nije i ne može biti kockanje s interesima države i svakog pojedinca u njoj, a upravo to će biti posljedica navikavanja na pat poziciju kao novu normalnost pod ucjenom interesa Dragana Čovića za otvaranje puteva ka trećem entitetu. Jer, Trojka nam danas nudi priču o Čoviću onako kako nam je jučer pričala o Dodiku.
I da, što se tiče presude Dodiku zbog nepoštivanja odluke Christiana Schmidta, ona ne bi trebala biti pitanje koje opterećuje i koči sarajevsku politiku da se odazove Dodiku. Jer, Bošnjaci su u Sarajevu poštovali njegove odluke pa im se to sada kao efekat bumeranga vraća po vertikalama i horizontalama. Umjesto da na vlasti ima one koji nose legalitet izbornih pobjednika, za predstavnike imaju Schmidt-Murphy političku nedonoščad. Dodik nije želio sebi to dopustiti, a hoće li platiti cijenu ovisi od drugostepene presude, ali do tada je pravosnažno nevin.
Sarajevska, bosanska, bošnjačka ili ma kako je definisali politika mora se osloboditi okova naivnosti da će neki centri moći riješiti naše probleme, jer evidentno je da trenutno cijeli svijet grca u teško rješivim problemima. A sve i da ne grca, znamo da taj svijet koji zovemo međunarodna zajednica nikada nije bio spreman do kraja kvalitetno rješavati pitanje Bosne i Hercegovine.
Vrijeme je zbog svih nas da se s Dodikom pokuša pregovarati, jer on ipak govori bosanski bolje nego engleski!
