Bilo mi je zanimljivo da pratim ženu koja ima sve, zahvaljujući sopstvenom obrazovanju, vještinama, znanju, snažnom karakteru, a onda se emotivno urušava iznutra i shvata svu prazninu svoga života, kaže za Nova.rs Mirjana Karanović.
“Moja junakinja je ona koju svako istovremeno žali, ali joj i zavidi”. Tim riječima Mirjane Karanović, koje je izrekla u Sarajevu, mogao bi se sumirati novi, drugi rediteljski poduhvat glumice Majka Mara. Ostvarenje je imalo svjetsku premijeru na nedavno završenom 30. Sarajevo Film Festivalu, a ovih dana je u takmičarskoj selekciji Hercegnovskog festivala.
Iako je u Sarajevu film prikazan u glavnom, takmičarskom programu, ali van konkurencije, glumica i rediteljica Mirjana Karanović priznaje u razgovoru za Nova.rs da je svjetska premijera na ovakvom festivalu “više nego kvalitetna referenca”:
“Ako vam je film premijeru imao u Sarajevu, to je odlična preporuka za ostale festivale. Kad “izađete” na dobrom festivalu, drugi, koji prave svoje repertoare i selektuju, uglavnom se referišu na filmove koji su učesnici onih koji imaju težinu“.
Svi filmovi se, objašnjava Karanovićeva, bore da uđu na prestižne festivale, a za male kinematografije, poput naše, to je veoma teško:
“Mnogo kinematografski moćnije zemlje, na neki način, već automatski imaju rezervisano mjesto na važnim festivalima A kategorije poput Kana, Berlina ili Venecije i zato je dobro biti ovdje u Sarajevu, jer je jak festival i van granica regiona“, kaže ona.
Umjetnici zavise od publike
Iako Karanovićevoj prestižni festivali nisu strani, pitamo je ima li, opet, tremu kad prvi put izlazi pred publiku naročito kao rediteljica, s obzirom na to da joj je Majka Mara drugi režiserski poduhvat?
“Uvijek imaš neku vrstu uzbuđenja, ne nužno treme, kad izlaziš pred publiku. Ne možeš to da kontrolišeš. Za sebe možeš da misliš da si najbolji ili najgori, ali publika ima svoju percepciju i zato je scenska umjetnost ta koja u velikoj mjeri uključuje publiku u svijet koji stvara. Svi oni koji prave scenska umjetnička djela zavise od publike, od interakcije s njom.
Šta mi vrijedi da napravim film, ako ga niko ne vidi?
Mada, moram da priznam da često i u pozorištu, i kad radim film, pomislim kako je najljepši sam proces rada, i da bih voljela da nikada ne izađem pred publiku. Uvijek kažem sebi: “Kako bi bilo divno da nastavimo da probamo zauvijek, da nikada ne bude premijere”, jer to je taj trenutak u kom moraš da osvestiš, na osnovu reakcije publike, da li je to dobro, da li je ičemu vodilo, ili je uzalud potrošeno vrijeme”, priznaje umjetnica.
A Sarajevo, i uopšte Bosna i Hercegovina, imaju posebno mjesto u privatnom i profesionalnom životu glumice i rediteljice. Ne samo da njena porodica porijeklo vuče iz Bosne, već je prije nekoliko godina proglašena počasnom građankom Sarajeva:
“Ja sam po porijeklu Bosanka. Ali, da, počela sam ovdje prvo u pozorištu, i to igrajući redovni repertoar u Kamernom teatru, nastavila sam u Narodnom pozorištu Sarajevo, a radili smo i razne teatarske koprodukcije.
Igrala sam i u tri bosanska filma, od kojih je Grbavica najpoznatiji. Poslije rata na ovim prostorima igrala sam u još jednom filmu Jasmile Žbanić Na putu i u ostvarenju Go West Ahmeda Imamovića” objašnjava, dodajući i da je inicijalna kapisla za film Majka Mara bila, opet, Bosna. U Zenici je igrala predstavu po komadu Tanje Šljivar “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali”, u kojoj postoji lik Mare, koja je izgubila sina i nakon što sretne jednog mladog muškarca zapita se šta je sadržaj njenog života…”
A u filmu, u kom je koscenaristica, uz Maju Pelević i Ognjena Sviličića, Mara je uspješna poslovna žena, skrhana zbog prerane smrti sina Nemanje. Emotivno se otuđuje i odbija da komunicira s porodicom i prijateljima. Prolazi težak proces žalovanja, da bi ga okončala s pojavom jednog mladog muškarca. Nakon što upozna Milana, Nemanjinog bliskog prijatelja, u odnosu s njim pronalazi utjehu i mir, piše Nova.rs.
Ostatak pročitajte OVDJE.