data-nosnippet>
Ivan Krastev, jedan od najistaknutijih evropskih intelektualaca, u nekoliko je svojih posljednjih javnih nastupa portretirajući američkog predsjednika Donalda Trumpa pisao i govorio da se o njemu može misliti štošta, uglavnom loše, ali da mu se ne može prigovoriti samo jedno: da je licemjer.
„Trump nije licemjer“, rekao je Krastev u nedavnom intervjuu za hrvatski portal „Telegram“. Svojoj sugovornici, uglednoj novinarki Ivani Dragičević to je objasnio na sljedeći način: „U posljednja četiri mjeseca bogatstvo Donalda Trumpa naraslo je za više od milijardu dolara… No to se događa neskriveno… On ništa ne skriva. Ljudi se obično razljute na skrivenu korupciju. Njegova se događa pred našim očima“.
Prethodno je Krastev u tekstu u „Financial Timesu“ citirao sina predsjednika SAD-a Donalda Trumpa Juniora koji je na nedavnom poslovnom forumu u Kataru izrazio mišljenje svoje familije o kritikama javnosti zbog monarhističkog načina vladanja pater familiasa – Donalda. „Oni će nas ionako napadati“, rekao je mlađi Trump, dodajući da „samo gubitnici igraju po pravilima“.
I prije povratka Trumpa na čelo najutjecajnije države na svijetu, trumpovština kao model društvenog općenja populističkih autokrata koje isključuje drugog, prezire nepisana pravila pristojnosti, postala je masovna pojava, odnosno globalna pošast. Na nju nije ostalo imuno nijedno društvo, odnosno njegovi centri moći, pa ni ovdašnje, bosanskohercegovačko.
BRUKA I (S)RAMOTA
Ramo Isak, ministar unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, sve je drugo, samo nije licemjer. Kada je u proljeće 2023. godine tijesnom parlamentarnom većinom u kojoj je presudila ruka njegovog sina izabran na ministarsku funkciju nastala je opšta konsternacija opozicione i druge poštene javnosti osjetljive na takav oblik vulgarizacije javnog prostora. Zgražavala se Isakovim izborom „temeljna“ bošnjačka stranka, ona ista koja je ustoličila 30-godišnji kontinuitet suspektnih persona na čelnim policijskim funkcijama, od predratnog Alije Delimustafića, ratnog Bakira Alispahića, pa sve do Osmana Mehmedagića. Koja je bazična razlika između (većinski SDA-ovskog) Aljoše Čampare koji je ministar policije bio osam godina i Rame Isaka koji ga je naslijedio. Gotovo da je i nema. Isak je kontinuitet jedne uhodane prakse u kojoj je, pored ostalog, isčezla granica između zakona i kriminala. On je, koliko se može uočiti, pristao biti alat kojim Čampara kontrolira štetu što ju je u godinama svog višestruko spornog samovlašća počinio. I da, postoji sitna razlika. Ramo Isak nije licemjer, ne pretvara se da je nešto drugog od onoga što jeste. A on jeste transparentno toksičan, iritantno priprost, prepoznatljivo u sukobu interesa, vidljivo grabežljiv i ašićare ogrezao u nepotizmu. On se bez trunke stida i mrve obzira šetka sa presuđenim narko-dilerima po Potočarima, prima u policijskim prostorijama ozloglašene kabadahije i surove reketaše, ne krijući da je to njegov poslovni okvir i socijalni milje. Za razliku od svog odnosno svojih prethodnika, koji su manje-više sve to isto radili „pod okriljem noći“, „u četiri oka, bez svjedoka“.
Ministar policije je svoju enormnu imovinu uredno prijavio Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Nekim drugim političarima, policajcima i pravosudnim „autoritetima“ imovinu (ništa skromniju) provjeravaju i utvrđuju tužiteljstva i policijske agencije.
Kada je Isak „izganjao“ da Vlada Federacije njegovog sina „turi“ za direktora zatvora u Zenici (naravno, uredno ucjenjujući Vladu „zlatnim glasom“ svog drugog sina u Federalnom parlamentu) uslijedilo je horsko zgražavanje političara odraslih u „boljim kućama“ i gadljivih na tu vrstu privatiziranja javnih resursa. U moralističkom ibrećenju prednjačili su oni koji su okretali glavu kada je predsjednik te iste Vlade prije 15-ak godina, nakon što je postavio rođenog brata u Autoceste Federacije BiH, agresivno dokazivao (i dokazao!) da „brat nije srodnik“. Na Isakov nepotizam zapušavali su nos uzorni muževi i brižni očevi koji su svoju i djecu svojih stranačkih satelita proglašavali „genetski predestiniranim“ i turali ih u gradsku vlast, na fakultete, javna preduzeća, diplomaciju. Je li Isak dao ikakav svoj specifičan doprinos i osobni pečat nepotističkoj pandemiji kakvu je utemeljio i prakticirao Alija Izetbegović prema svojim srodnicima, ili je zenički Ram(b)o samo napravio copy paste i učinio sve to vidljivim i transparentnim?!
„NEOMEKŠANI KULTUROM“, „OLABAVLJENIH KOČNICA“
Kada je uoči prošlogodišnjih lokalnih izbora federalni ministar policije primio i podržao Irfana Čengića, kandidata za načelnika Starog Grada, i grupicu sličnih mahalskih pehlivana koji rade i na nacionalističku struju i na građanske baterije, javnost se pitala „šta je to trebalo našem Irfanu“? Niko se nije sjetio upitati zašto se prof. dr. Ramo Isak tako nisko spustio da se bakće sa vječitim studentom koji nije umio kako treba ni pazariti fakultetsku diplomu?
Istina, diplome, magistrati i doktorati nisu ostavili bogzna kakav trag na profesora Isaka, nisu mu se „primili“, niti su ga udaljili od slične sorte navrat-nanos promoviranih poluintelektualaca. Za takve je jedan istaknuti srpski profesor (Slobodan Jovanović) davno napisao da su „neomekšani kulturom i olabavljenih moralnih kočnica“, te da im je „školska diploma kao ulaznica za krug inteligencije dala pretjerano visoko mišljenje o sebi“.
Ali, ponovimo još jednom, kod Isaka nema laži, niti mimikrije, nema prevare, on je upravo ono za što se izdaje. Kada su ga u sudnici pitali zašto je na nekom derneku ispalio 3 metka iz pištolja, odgovorio je da bi ih ispalio 15 da je imao toliko metaka. Drugom prilikom upitan od novinara zašto je počinio neko djelo zbog kojeg je izbačen iz policije, kazao je: „Da je Allah htio da svi budemo meleci, mi bi svi bili meleci i ne bi griješili“.
Ovih je dana svečanost na Dan policije održana u sali Narodnog pozorišta Sarajevo. Ranijih godina ta se manifestacija odvijala u Domu policije. Izbor „hrama kulture“ otkriva ambiciju pokondirenog skorojevića da iznivelira visoko i nisko, sakralno i profano. Zakitio je ministar policijskim priznanjima desetine „čuvara poretka“, pored ostalih i svog sina. Mediji su pisali da je tender za tu priredbu ekstremno sumnjiv i da se unaprijed znalo ko će dobiti posao težak 55 hiljada maraka, na šta je iz FMUP-a stigao ciničan odgovor da je to (možda) zbog toga što je „ministar na godišnjem odmoru“. Da li se u međuvremenu nešto promijenilo, uskladilo sa zakonom, nije poznato jer na takve „sitnice“ se ministar ne obazire. A ni javnost nije pretjerano senzibilna, jer, kako je napisao bugarski politolog sa početka teksta citirajući jednog američkog tužitelja, „korupcija je oduvijek bila samo plod mašte elite“.
SVI SU ONI RAMO ISAK
Ramo Isak, zenički policajac koji je davno nekada izbačen iz službe, nekoliko puta sudski kažnjavan, savršena je personalizacija posvemašnje hipokrizije, urušavanja svih normi i standarda u ovdašnjem društvu i javnim poslovima. Iz njegovog primjera se kao na dlanu može iščitati (tragično) stanje u sferi sigurnosti, poštivanja zakonitosti, obrazovanja, morala, kulture odgovornosti, javnog komuniciranja… Ali, ono što ga izdvaja iz serije sličnih persona jeste što on ne za sebe ne tvrdi da je drugačiji, bolji, sposobniji, učtiviji, obzirniji… nego što ga se javno percipira.
„Trump je možda jedan od najkorumpiranijih među američkim predsjednicima, ali je i najtransparentniji“, zaključio je Ivan Krastev u ranije citiranom tekstu. Nećemo mnogo pogriješiti ako na taj način pozicioniramo federalnog ministra policije unutar vladajuće nomenklature.
Nakon što je Trojka u Federaciji kooptirala Isaka u svoje krhke redove, učinilo mi se da sam dokučio razlog za takvu odluku: izabrali su ga i prihvatili kako bi zamaskirali činjenicu da su zapravo svi oni, neko manje, neko više – Ramo Isak. No, očito da nije baš sasvim tako: ministar policije, iako je „zvono na njemu“ je gromobran jedne maligne vlasti, ali za razliku od većine njih nije licemjer, što ga čini drugačijim.