Hrvatski premijer Andrej Plenković odgovorio je danas na pitanje novinara i o kritikama “da mu nije mjesto na svečanosti otvorenja mosta kod Počitelja na autoputu Vc” te je rekao da je uloga predstavnika Hrvatske “čestitarska i posmatračka”, ali i napomenuo da se kritika čini neprimjerenom jer je riječ o zajedničkom koridoru.
Odgovaramo Plenkoviću zašto je neprimjereno da on bude tu. Prvo i osnovno jeste da se nikada nije odrekao udruženo-zločinačkog poduhvata, presuđenog u Hagu, a da njegovo miješanje u unutrašnja pitanja BiH prevazilaze ‘prijateljski’ odnos. Pa, čak je današnji sastanak s Krišto pokazao odnos Hrvatske prema BiH. Kompletan sastanak izgledao je kao raport nadređenom, a ne razgovor dvije jednakopozicionirane osobe koje predstavljaju dvije države.
Prijatelj prijatelju ne potkopava suverenitet, te nema pretenzije na njegovu imovinu. A, Hrvatska BiH nikada nije vratila njenu (imovina iz sukcesije). Prijatelj prijatelju nuklearni otpad ne ostavlja u avliju, ne siječe šume na granici, ne upada na njegovu teritoriju s oružjem, ne presijeca joj pristup moru, i ima riješeno pitanje razgraničenja. A, BiH to nema s Hrvatskom – dakle, dok postoje otvorena pitanja nema prijateljstva.
A, posebno bolno je pitanje mostova!
Mostar i Hercegovina oduvijek su bili mjesto mostova, koji su skoro svi srušeni u agresiji na BiH. Srušeni su za relativno kratko vrijeme. Rušili su ih Vojska Rs-a i HVO. Sve te mostove mahom su obnavljali Bošnjaci, Bosanci, Hercegovci koji su uprkos užasima koje su preživjeli ponovo željeli spojene obale.
Današnja politika Hrvatske i HDZ-a BiH jasno pokazuje da ne želi spojene obale, jer niti hoće niti je u stanju da osudi i odrekne se retrogradnih politika, već i dalje kroz političke igre u miru pokušavaju omeđiti teritoriju i domoći se na miran način ratnih ciljeva.
Mostar i okolica su tokom ratnih dejstava ostali bez svih mostova, čak i onih u prigradskim naseljima.
Uključujući čuveni Stari most, kojeg sada svojata Željana Zovko nazivajući ga ‘materijalnom i nematerijalnom baštinom Hrvata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini’. Nematerijalni je valjda bio kada su ga srušili, a postao je materijalni kada su ga obnovili Italija, Nizozemska, Turska, Vijeće Evrope, a na radost cijelog svijeta.
Srušen je granatama HVO-a ispaljenim s položaja u Rodoču. U Haagu je prilikom izricanja drugostepene presude Jadranku Priliću i ostalima označen kao vojni cilj. Bio je to posebno bolan udarac za malobrojni napadnuti narod, koji se u to vrijeme nalazio na malom prostoru između rijeke Neretve i linije fronta s HVO-om. Danas nam Plenković ‘čestita’ novi most, a ne želi priznati prošlost niti presude.
Dragan Čović i danas sanja tzv. Herceg Bosnu, onu državnu paratvorevinu koja je razorila Hercegovinu. Danas na malo drugačiji način želi isto što i Franjo Tuđman.
Kada spominjemo mostove onda da ih podsjetimo da su most koji spaja Ljubuški i Čapljinu nazvali po Franji Tuđmanu. Most je obnovljen sredstvima svih građana BiH, a nazvan po čovjeku koji je dijelo Bosnu i Hercegovinu i pod čijom komandom je taj most srušen. I sve to podnose Bošnjaci koji se predstavljaju kao neka durga civilizacija. Tako govore megafoni HDZ-a, o nekom sukobu civilizacije, a možda su i upravu, jer velika je razlika između onih koji ruše i onih koji obnavljaju.
Odnos i prihvatanje civilizacijskih vrijednosti i jeste razlika između hrvatske politike i njenih megafona s jedne i Bošnjaka s druge strane. Jer, Bošnjaci su pristali na mir dok su im još krvarile rane, pregazivši krvave rijeke, opustošene planine, jer mostova i puteva bilo nije.
Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci žive civilizacijske vrijednosti koje bi Plenković, Čović i megafoni da brane, iako rade sve suprotno civilizacijskim vrijednostima. Njegovanje zločinačkih politika, veličanje zločinaca, aparthejd, segregacija nisu vrijednosti današnjeg civilizovanog svijeta, ali jesu bit i suština hrvatske politike.
To je ista ona politika utemeljena na mučkim dogovorima čija je vojska srušila Južni most, Lučki ili Most Mujage Komadine, Betonski Titov most ili Most Musala, Željeznički ili Sutina most…
Skoro pa genetska kloniranost politika koje su agresijom rušile mostove po Hercegovini, danas ih nasilno žele otvarati i pričati priču o prijateljstvu. Istu onu priču koju su pričale početkom devedesetih dok su s Miloševićem i Karadžićem crtale linije podjele Bosne i Hercegovine.
Mostovi su opet tu, ljepši i tvrđi i ma koliko nasrtali ti lažni anticivilizacijski prijatelji ne mogu porušiti dovoljno koliko se iH može obnoviti, jer u njoj raste jedan cvijet, a on je najveći garant da će BiH biti domovina svim patriotama i dobronamjernim ljudima. Rušitelji će prije ili kasnije, u ratu ili miru, završiti na smetljištu historije, jer drugačije jednostavno nije prirodan tok!