data-nosnippet>
Nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a BiH, 22. jula, Dragan Čović je održao press konferenciju s koje je uputio dvije ključne poruke: što brže zatvoriti OHR i izmijeniti Izborni zakon BiH, na čemu, kako je rekao “inzistira hrvatski narod“ – ali, istakao je, bez asistencije visokog predstavnika Schmidta. Gašenje OHR-a Čović je objasnio kao nužno kako bi BiH postala “autonomnija“ i vlasti u BiH preuzele odgovornost za procese u zemlji, a ključni proces po njemu su izmjene Izbornog zakona BiH koje bi, podsjetimo, omogućile HDZ-u – sve uz pozivanje na “legitimno predstavljanje” – osigura svoju dominaciju u Predsjedništvu i Domu naroda BiH.
Čovićev poziv na “autonomnost“ očito je pažljivo odabrana politička konstrukcija, jer, kako i sam zna, u međunarodnom pravu autonomija nema subjektivitet i odnosi se na ograničenu vlast unutar države – bilo teritorijalno, institucionalno ili funkcionalno – dok suverenitet podrazumijeva vrhovnu, konačnu političku vlast. Iako se poziva na evropske vrijednosti, Dragan Čović zagovara izmjene Izbornog zakona BiH koje su u direktnoj koliziji s presudama Evropskog suda za ljudska prava.
Zahtjevi za promjenama Izbornog zakona BiH, po mjeri HDZ-a, stari su nekoliko godina, ali otkud sad ovako decidan zahtjev za što bržim zatvaranjem OHR-a kome su ne tako davno aplaudirali i Čović i zvaničnici iz Zagreba? Podsjetimo, Schmidt je u izbornoj noći 2022. nametnuo izmjene koje su išle isključivo u korist HDZ-a, marginalizirajući bošnjačku političku volju, što je omogućilo formiranje federalne vlade, očito po mjeri HDZ-a s obzirom da su ih podržali. Šta je onda izazvalo ovako odlučnu reakciju HDZ-a i njenog lidera?
Jasni zahtjevi iz Evrope
Samo nekoliko dana prije Čovićevog obraćanja, Evropski parlament je usvojio “Rezoluciju o izvješćima Komisije o BiH za 2023. i 2024“, koja je, iako je po sadržaju izuzetno važna, od strane medija i političara prošla skoro potpuno nezapaženo. U Rezoluciji se navodi da Evropski parlament “žali zbog činjenice da politički akteri još nisu proveli potrebne izmjene Ustava i Izbornog zakona kako bi ih uskladili s Europskom konvencijom o ljudskim pravima i proveli relevantne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Europskog suda za ljudska prava kako bi se uklonili svi oblici nejednakosti i diskriminacije u izbornom postupku, te osigurala nediskriminacija, zaštita ljudskih prava i jednakost za sve građane BiH u svrhu prijelaza ‘s Daytona na Bruxelles’“.
Evropski parlament “ponavlja da neprovođenje ovih presuda nije u skladu s vrijednostima Evropske unije i integracijom BiH u EU“, naglašava da svi ustavni procesi i procesi izborne reforme moraju biti usklađeni s “s europskim standardima i načelima“ i “ponavlja da nijedna izborna reforma ne smije produbiti ili učvrstiti etničke podjele“. U najkraćem, Evropski parlament traži i podržava jačanje građanske države Bosne i Hercegovine, a osuđuje svaki pokušaj daljnjeg učvršćivanja etničkih podjela.
Posebno važno u Rezoluciji je isticanje “prijelaza ‘s Daytona na Bruxelles’“, što se do sada čuo u kuloarima i od pojedinih evropskih zvaničnika, ali ne i kao odlučna strateška smjernica koju preporučuje i podržava Evropski parlament. S obzirom na kontekst u kome je ovo upotrijebljeno u Rezoluciji, nema nikakve sumnje da Evropski parlament, na osnovu izvještaja Evropske komisije, u potpunosti podržava da BiH napusti dejtonska rješenja – koncept etničke konstitutivnosti 3 naroda ugrađena Mirovnim sporazumom u Ustav BiH iz koga su građani potpuno izbrisani – i provede ustavne reforme i promjene Izbornog zakona koje bi prioritetno bile usklađene s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i odlukama Evropskog suda za ljudska prava.
Rezolucija Evropskog parlamenta šalje jasnu poruku i Uredu OHR-a u kom pravcu treba nastaviti djelovati, a to je u potpunoj koliziji s politikom i promjenama koje zagovara HDZ BiH, a podržava Zagreb, kao (iz svojih interesa) i SNSD i Beograd.
Da li je ovo veliki zaokret evropske politike prema BiH i ključni razlog zbog koga se Čović priključio zahtjevima Dodika za hitno gašenje OHR-a, čime bi “autonomnost“ SNSD-a i HDZ-a, objedinjena u koaliciji, dominirala u BiH? Ova promjena paradigme, koja stavlja akcenat na prava građana, ozbiljno ugrožava politike i HDZ-a i SNSD-a i očito nije nimalo slučajno da zahtjevi HDZ-a o hitnom ukidanju OHR-a dolaze u trenutku kada evropske institucije najavljuju upravo suprotno: jačanje građanskih principa i napuštanje etničkog modela.
Građanska, a ne etnička BiH
Potvrdu našim tezama daje upravo Rezolucija u kojoj Evropski parlament ističe da “žali zbog toga što vlasti BiH nisu uspjele ujediniti društvo ili stvoriti pravedan i funkcionalan sustav u zemlji, već su uvelike doprinijele produbljivanju podjela“ i pozivaju EU i sve države članice “da pokrenu postupak transparentnih i uključivih reformi kojima bi se omogućilo održivo pretvaranje Dejtonskog mirovnog sporazuma u Ustav, potpuno u skladu s europskim standardima i načelima, kako bi se osigurao funkcionalan, odgovoran, reprezentativan i iz naroda legitiman sustav upravljanja, prevladale etnonacionalističke podjele i postigao održiv napredak na putu prema EU-u“.
Poruka je više no jasna: Evropski parlament ne poziva na minimalne korekcije unutar postojećeg etničkog okvira, već na duboku, suštinsku transformaciju ustavnog poretka BiH u pravcu pune građanske demokratije čime se u potpunosti demontira narativ da su etničke kvote, konstitutivnost naroda i “legitimno predstavljanje“ evropske “vrijednosti“ – naprotiv, upravo su to su ključne prepreke na evropskom putu BiH.
Evropa je, čini se, konačno poslala najjasniju poruku do sada: građanska država nije samo poželjan, nego i neizbježan uvjet za članstvo u Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina više nema luksuz da bira između Daytona i Bruxellesa – taj izbor je već napravljen unutar institucija Evropske unije, koje su se jasno opredijelile za građanski model uređenja BiH kao jedini prihvatljiv okvir za napredak ka članstvu, što podrazumijeva provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava i usklađivanje s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima – vrijednostima na kojima je EU izgrađena. Time se, međutim, otvara ključno pitanje: hoće li domaći politički akteri imati snage da slijede taj put, ili će, bježeći od odgovornosti i u nastojanju da zadrže status quo i vlastite privilegije, nastaviti zagovarati etnički model i raditi na produbljivanju etničkih podjela?
Neophodnost ustavnih i izbornih reformi
Prema izvještaju Evropske komisije (o BiH za 2024) “potrebno je hitno provesti ustavne i izborne reforme kako bi svi građani imali priliku da efikasno ostvaruju svoja politička prava“, uz jasan prioritet: usklađivanje Ustava BiH sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, prvenstveno iz predmeta Sejdić-Finci. U izvještaju se precizira da su četiri predmeta – Sejdić i Finci, Zornić, Šlakuu, Pilav i Pudarić – pod pojačanim nadzorom Komiteta ministara Vijeća Evrope, i da te presude zahtijevaju donošenje ustavnih amandmana kojima bi se osigurala jednakost političkih prava svim građanima. Uz to, Evropska komisija podsjeća i da je pred Velikim vijećem u toku donošenje odluke u predmetu Kovačević, koja se tiče aktivnog biračkog prava, i koja bi mogla dodatno osnažiti zahtjev za ustavnim reformama.
Nažalost, upravo je slučaj Kovačević razotkrio odnos zvaničnog Sarajeva prema odlukama Evropskog suda za ljudska prava, raskrinkavši ciljeve političkih elita u BiH kojima je očuvanje postojećeg stanja, i vlastitih pozicija moći, važnije od poštovanja osnovnih prava građana i izgradnje demokratskog društva. Dok deklarativno govore o evropskim integracijama, njihova djela svjedoče o sistemskom ignorisanju presuda koje su ključne za evropski put Bosne i Hercegovine.
Nema sumnje da je Hrvatska bila upoznata sa sadržajem ovog izvještaja (i rezolucije koja se pripremala), što objašnjava njeno aktivno uključivanje i lobiranje u slučaju Kovačević – slično kao što je ranije lobirala u predmetu Prlić i ostali pred Haškim tribunalom. Kao i tada, motivacija Zagreba je, očito, dvostruka: s jedne strane, umanjiti povjerenje u međunarodne sudove u slučaju nepovoljnih presuda, a s druge strane, ojačati vlastite narative koji su u direktnoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama i sudskim nalazima – bilo da se radi o agresiji na BiH i UZP-u u predmetu Prlić, ili o diskriminatornim odredbama Ustava BiH u predmetu Kovačević.
Tribunal u Haagu je imao institucionalnu i moralnu snagu da u slučaju Prlić potvrdi – po peti put – da je Hrvatska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i okupaciji dijela njene teritorije, u okviru udruženog zločinačkog poduhvata čiji su politički i vojni vrh bili direktni akteri. Sad se otvara pitanje: da li će Evropski sud za ljudska prava imati istu hrabrost i dosljednost da u predmetu Kovačević potvrdi kontinuitet sopstvene prakse, kojom je već presudio da je Ustav BiH diskriminatoran – kako po etničkom, tako i po teritorijalnom osnovu?
Ukoliko predmet Kovačević u konačnici bude u potpunosti odbačen, to neće poništiti prethodne presude Evropskog suda za ljudska prava, ali će ostati gorka činjenica da su predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini aktivno radili protiv koncepta građanske države, i svojih građana, nastojeći da zadrže i dodatno ojačaju postojeće etničke podjele.
Postupak Borjane Krišto, predsjedavajuće Vijeća ministara BiH, u vezi sa slučajem Kovačević protiv BiH, raskrinkava obrazac djelovanja koji se može tumačiti kao pokušaj kontinuirane kontrole i manipulacije državnim institucijama BiH u skladu s interesima HDZ-a i hrvatske politike u BiH, a protivno evropskim vrijednostima na koje se Čović kontinuirano poziva. Time što je samoinicijativno – i bez valjane institucionalne odluke, kako je u svom dopisu naveo ministar Zukan Helez, obavijestila Evropski sud za ljudska prava da agentice BiH (s isteklim mandatom) i dalje imaju aktivnu legitimaciju da djeluju u ime države, Krišto je faktički prekoračila institucionalne ovlasti i politički ušla u pravni prostor s ciljem miniranja presude koja osporava princip “legitimnog etničkog predstavljanja” – ključnu tačku političke agende HDZ-a BiH. Činjenica da je agentica Jelena Cvijetić podnijela žalbu u ime BiH, uz podršku Monike Mijić, potvrđuje koordinirano djelovanju srpskih i hrvatskih predstavnika protiv presude koja afirmira građanski model države.
Politički pritisci i lobiranja Zagreba i njihovih prijatelja
Rezolucija Evropskog parlamenta šalje jasnu poruku ne samo institucijama Evropske unije, nego i Evropskom sudu za ljudska prava, kao i domaćim političarima koji su presudu u slučaju Kovačević – kojom se, najjednostavnije rečeno, nalaže zamjena dominirajuće etnokratije demokratijom koju svi zvaničnici u BiH deklarativno podržavaju – pokušali predstaviti kao političku i pravnu aferu. U javnosti su je populistički prikazali kao izgubljen slučaj, pritom dovodeći u pitanje i samo pravo Slavena Kovačevića da se obrati Sudu, čime su svjesno relativizirali njen sadržaj i značaj.
Međutim, činjenice kažu: Sud je njegovu aplikaciju uredno zaprimio i o njoj meritorno odlučivao. S obzirom na to da Evropski sud svakodnevno odbacuje veliki broj aplikacija kao nedopuštene, jasno je da u početnoj fazi nije postojao nikakav formalni ili pravni razlog da se Kovačevićeva aplikacija odbije – sve dok se u proces nisu uključili politički akteri iz Sarajeva i Zagreba, uz “malu“ pomoć prijatelja.
Ako Sud ostane dosljedan Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i vlastitoj sudskoj praksi, morao bi potvrditi raniju presudu. Ukoliko, pak, prevladaju politički pritisci i lobiji – moguće je da Sud ovaj predmet u potpunosti odbaci. U kontekstu snažne i eksplicitne poruke iz Rezolucije Evropskog parlamenta, postavlja se pitanje – kakav bi uopće bio učinak takve odluke i da li bi ona imala pravni i politički legitimitet? Borba između etničkog i građanskog u BiH, posebno u ovom političkom trenutku, nije samo pravna nego i politička – borba za vrijednosti demokratskog svijeta, koje nemaju alternativu za budućnost BiH.
Presuda u predmetu Kovačević, bez obzira na konačan ishod žalbenog postupka, već je postavila ključna pitanja: može li BiH nastaviti opstajati kao država konstitutivnih naroda ili će, napokon, početi izgrađivati društvo jednakih građana? Da li će međunarodne institucije, uključujući i Evropski sud za ljudska prava, ostati dosljedne vrijednostima koje propovijedaju – vladavini prava, jednakosti, nediskriminaciji – ili će podleći pritiscima retrogradnih politika i etnopolitičkih lobija?
Evropski parlament je svoj stav jasno artikulirao: pozvao je na napuštanje dejtonskih rješenja i prelazak na briselske – što znači prelazak s etničkog na građanski princip. Iako ova rezolucija formalno nema pravnu snagu, ona nosi snažnu političku i moralnu težinu. Njena poruka nije usmjerena samo prema vlastima u BiH, već i prema međunarodnim institucijama koje imaju veliki utjecaj u Bosni i Hercegovinu, a među njima je i OHR, ali i Evropski sud za ljudska prava.
Da ova rezolucija ne ostaje samo na deklarativnom nivou potvrđuje njen završni član (tačka 76), kojim se nalaže da se dokument službeno proslijedi najvišim institucijama Evropske unije, ali i svim ključnim institucijama u BiH: Predsjedništvu, Vijeću ministara, Parlamentarnoj skupštini, vladama i parlamentima oba entiteta i distrikta Brčko, te Uredu visokog predstavnika. Ovim je Evropski parlament jasno pokazao da julska Rezolucija nije puka formalnost, već politički akt s jasnom namjerom da usmjeri konkretne međunarodne i domaće institucije ka reformskom kursu i građanskoj transformaciji BiH.