– Danas mi se u inbox javi jedan “političar” iz Banjaluke sa prijetnjom tužbe jer sam podjelio jedan post sa njegovom slikom i tekstom o “preletačima”. Zatim me je iz “protesta” odmah blokirao jer kako valjda, mu ne bi ” uzimao” njegovo dragocjeno savjetničko vrijeme pomoćnika ministra koji ga je odmah nakon izbora uhljebio jer e jnjegov poslušnik, poručio je bivši član SDP-a, Edin Osmančević.
– Naravno da nije tragično bilo bi smiješno! Pa evo da mu nesto lijepo napišem u mom postu o tzv. preletačima! Nemam apsolutno nikakvih iluzija da će savjetnik ministra u Federaciji nakon ovog biti malo “pametniji! Ali moje je da pišem!
U bh. političkom životu postoji pojava koja simbolizira sve ono što je pošlo po zlu u ovoj zemlji — fenomen “preletača”. Riječ je o političarima koji bez ikakvog stida i odgovornosti napuštaju stranke preko kojih su došli do pozicija moći, i prelaze u suprotne tabore, često za ličnu korist. Ovaj fenomen nije samo simptom korupcije, već i duboko ukorijenjene političke neodgovornosti, klijentelizma i moralne degradacije.
Prelazak iz jedne stranke u drugu u većini demokratskih društava zahtijeva priznanje razlika u vrijednostima i programima. U Bosni i Hercegovini, međutim, takvi prelasci najčešće se svode na trgovinu: funkcije za lojalnost, budžetska sredstva za šutnju, amnestije za poslušnost. U tom smislu, “preletač” nije samo politički turist — on je saučesnik u razgradnji demokratskih institucija, poručuje Edin Osmančević te dodaje:
– Primjera je bezbroj. Poslanici koji su izabrani na listi opozicione stranke već nakon par mjeseci “pronalaze novu političku filozofiju” u redovima vladajuće koalicije — najčešće tik nakon što im bude ponuđena neka direktorska fotelja ili obećanje o zaštiti pred istragama. Tako se politička lojalnost zamjenjuje ličnim interesom, a javni interes ostaje zakopan pod slojevima nepotizma.
Mandat kao privatno vlasništvo
U Bosni i Hercegovini, za razliku od brojnih evropskih zemalja, mandat pripada pojedincu, a ne stranci. Ta pravna činjenica, u kombinaciji sa slabim integritetom izabranih zvaničnika, stvara legitiman prostor za političku prevaru birača. Građani koji su glasali za određenu politiku i program postaju taoci političara koji “promijeni mišljenje” kada mu to donese korist. U svakoj ozbiljnoj demokratiji to bi bio skandal — u Bosni i Hercegovini je to postalo pravilo.
Stranke bez ideologije, sistem bez kičme
Kada političke stranke funkcionišu kao privatne interesne grupe, a ne kao nosioci ideologije, onda ni “pretrčavanje” iz jedne u drugu ne predstavlja nikakav ideološki sukob. Nema razlike između “ljevice” i “desnice”, između “nacionalnog” i “građanskog” — jer su svi okupljeni oko zajedničkog interesa: budžetskog kolača. Preletači su samo najočitiji izraz te realnosti.
Štaviše, često se čuje cinična izjava da “svi oni rade isto”. Taj cinizam nije izraz mudrosti, nego kapitulacije — prihvatanja politike bez ideala, bez morala i bez odgovornosti. A kada društvo pristane na takve standarde, gubi i minimum političkog dostojanstva.
Mediji u Bosni i Hercegovini često djeluju kao produžena ruka političkih interesa. Umjesto da raskrinkaju i izvrgnu ruglu političku prostituciju, oni preletače intervjuišu kao da su “strateški pragmatičari”. Narod, umoran i razočaran, često ne reaguje – pa umjesto političke osude imamo normalizaciju prevare.
Jasna je poruka: biti moralno dosljedan u politici u Bosni i Hercegovini je slabost, a prelijetanje je taktika za preživljavanje.
Ako BiH želi izaći iz začaranog kruga političke neodgovornosti, mora se uvesti zakonski mehanizam koji mandat vezuje za političku stranku. Političar koji promijeni klub ili stranku u toku mandata mora automatski izgubiti svoj mandat i vratiti se pred birače. U suprotnom, biće svejedno ko za koga glasa — jer će mandati ostajati u rukama pojedinaca koji njima trguju kao robom na pijaci.
Dakle “Preletač” nije samo pojedinac — to je sistem.
Preletač je simbol cijelog jednog sistema koji nagrađuje oportunizam, kažnjava dosljednost, i uništava političku kulturu. Sve dok građani ne postanu svjesni da njihov glas nema težinu bez političke odgovornosti, i sve dok mediji i institucije ne počnu tretirati preletače kao prevarante, a ne kao “političke realiste”, BiH će ostati taoc vlastitih najgorih ljudi.
Ako se išta treba “preletjeti” — onda su to građani koji moraju konačno preletjeti iz pasivne uloge žrtve u aktivnu ulogu građanina.
O, biti ili ne biti – pitanje je sad što bi rekao rekao Hamlet, zaključio je Edin Osmančević.