data-nosnippet>
Kada Nenad Stevandić, današnji predsjednik Narodne skupštine RS, govori o tome da se u BiH ne smije pojaviti neki “bosanski Hamas” koji će “upravljati procesima i oskrnaviti RS”, onda te riječi zvuče posebno licemjerno u ušima onih koji se sjećaju njegove uloge u ratnim godinama. Zašto bh. pravosude ćuti uprkos tužbama i dokazima o zločinima u Banjaluci i Kotor- Varoši to samo oni znaju! Ratni zločini nikad ne zastarijevaju, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
-Stevandić se danas predstavlja kao garant mira i “suvereniteta” Republike Srpske, ali preživjeli Banjalučani i žrtve etničkog išćenja u Krajini dobro znaju i pamte njegovo ime iz potpuno drugačijeg konteksta. Početkom devedesetih bio je jedan od vođa zloglasnih SOS jedinica – formacija koje su učestvovale u progonima i zločinima nad nesrpskim stanovništvom.
Za mnoge, spominjanje Stevandića odmah priziva i sliku crvenog kombija – simbola straha u Banjaluci. Taj kombi nije bio samo vozilo, nego pokretni znak terora, jer su iz njega izvodili ljude, zastrašivali i odvodili u nepoznato. Mnogi se nikada nisu vratili. U to vrijeme Stevandić je bio sinonim za strah i prijetnju.
Zato je danas posebno groteskno kada upravo on govori o “terorizmu” i “ekstremizmu”, dok istovremeno zaboravlja da se nije nikada suočio s vlastitom prošlošću. Umjesto katarze i priznanja, on se koristi retorikom straha kako bi prikrio odgovornost.
Žrtve nisu zaboravile
Preživjeli logoraši, prognanici i porodice ubijenih u Banjaluci i okolini jasno prepoznaju ironiju: čovjek koji je nekada bio oličenje terora, danas se postavlja u ulogu zaštitnika. Za njih, riječi o “bosanskom Hamasu” nisu ništa drugo nego pokušaj da se odvrati pažnja od činjenice da je upravo u rukama ljudi poput Stevandića nastala politika straha i etničkog čišćenja.
Politika kontinuiteta
Nije slučajno da se u političkom vokabularu današnjih lidera RS i dalje koristi jezik prijetnje i demonizacije drugih. To je nastavak iste logike devedesetih, samo prepakovane u nove pojmove. Danas je to “Hamas”, jučer su to bili “fundamentalisti” i “unutrašnji neprijatelji”. Suština je ista – opravdati represiju, homogenizirati biračko tijelo i skrenuti pažnju s odgovornosti za zločine.
Dok god se u političkom vrhu Republike Srpske nalaze ljudi s teškim teretom prošlosti, poput Nenada Stevandića, priče o “sigurnosti”, “suverenitetu” i “miru” ostat će prazne. Jer istina je jednostavna: onaj ko je jučer sijao strah iz crvenog kombija, danas nema moralno pravo da govori o prijetnjama miru i sigurnosti. To su naposljetku prepoznali i studenti u blokadi u Srbiji onda kad je Stevandić došao u Beograd i podržao tzv. studente-kriminalce i siledžije, piše Osmančević.