data-nosnippet>
Nije se niko posebno osvrtao na tezu o „boljem sudstvu HRHB“ u odnosu na dejtonsku BiH. A i čemu – o „kvalitetima“ Herceg-Bosne najviše bi mogli posvjedočiti preživjeli logoraši Heliodroma, Dretelja, Gabele i Koštane bolnice. Njih, međutim, niko nije pozvao ni u Grude ni u Mostar.
Čestitka Dragana Čovića, poslana u četvrtak iz Mostara, možda je i najslikovitiji dokaz zašto Bosna i Hercegovina vječno propušta sve vozove i vagone što vode ka Evropskoj uniji. Lider HDZ-a BiH još jednom se narugao Planu rasta, Bruxellesu, ali i svim ljudima u ovoj zemlji koji se nadaju da ćemo – pa makar sistemom povuci-potegni – ispuniti makar minimalne uvjete za napredak. Nije tajna: bez obzira na fraze o „europskom putu“, Čovića napredak BiH uopće ne zanima. On čeka geopolitičke rasplete koji će mu otvoriti neka druga vrata.
U četvrtak je, dakle, u Mostaru i Grudama obilježen Dan hrvatske republike Herceg-Bosne. Čović nas je ekskluzivno uvjeravao kako ta tvorevina nije samo „čuvala hrvatski narod“ nego i „očuvala Bosnu i Hercegovinu“. Vijenci, svijeće, HVO, počasne delegacije Republike Hrvatske i OS BiH – sve je bilo podređeno ozračju koje će uokviriti Čovićev nastup u ulozi predsjednika HNS-a, da ne bi slučajno neko pomislio kako među Hrvatima ima i onih koji drugačije misle. Mostarska svečanost bila je samo uvertira za onu u Grudama, gdje se krenulo od Bobanova groba, nastavilo misom fra Mile Vlašića i završilo narodnim veseljem.
Šta je problem s Matom Bobanom i Herceg-Bosnom, izgleda da vrijedi ponavljati: riječ je o paradržavi stvorenoj za pripajanje dijelova BiH Hrvatskoj, projektu Tuđmana i Šuška, sprovedenom i uz pomoć jedinica HV-a. Haški tribunal ga je jasno definirao kao udruženi zločinački pothvat; njegovi lideri i egzekutori osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora. Uprkos tome, s proslave smo čuli kako su „institucije HRHB, osobito sudstvo, funkcionirale učinkovitije nego današnje u BiH“. Istovremeno, Herceg-Bosna se u Čovićevom govoru „pamti“ po rušenju Starog mosta, ali i „očuvanju domovine“.
U završnici je dodao uobičajenu mantru o jednakopravnosti konstitutivnih naroda i o „europskom putu koji nema alternativu“. Vrhunac licemjerstva bila je tvrdnja da „nećemo čekati 30 godina“ da BiH postane evropska, dok istovremeno opstruira svaku odluku koja bi zemlju mogla približiti Bruxellesu.
U svemu tome, Čović je pokazao koliko je dobro savladao Dodikovu lekciju: red hvalospjeva zločincima, red zaklinjanja u institucije BiH. I naravno – zaključak da je nužno novo uređenje države kroz tri federalne jedinice. Na tome, kako sam kaže, rade i u Washingtonu i u Moskvi. A sve to uz upozorenje kako uklanjanje Dodika može „ojačati unitarizam“.
Na tvrdnje o ugroženosti Hrvata u institucijama reagirao je Šemsudin Mehmedović konkretnim brojkama, a fra Franjo Ninić je podsjetio da Hrvatima treba samokritičko i otrežnjujuće sjećanje na Herceg-Bosnu, a ne memorijalizacija u režiji političkih manipulatora. No ni njegove riječi, ni svjedočanstva preživjelih logoraša, ni presude Tribunala ne uklapaju se u mitologiju koju Čović i Dodik nude svjetskim administracijama.
I dok Dodik grmi s prve linije, Čović se mudro drži u pozadini, ostavljajući SNSD-u ulogu buldoga, a sebi status „umjerenog“. U praksi to znači cementiranje RS-a i blokiranje državnih institucija, sve uz mantru da „evropski put nema alternativu“. Ali zato, kako smo čuli u četvrtak, historija ima – reviziju, buđenje, da ne kažem povampirenje.