Duraković govori i o Šmitu, tužilaštvu, Srebrenici, RS-u, Sarajevu, ali i odgovara je li u predsjednikovoj nemilosti.
Bošnjačka djeca neće pohađati tu školu gdje će se u udžbenicima historije RS-a izučavati da je Karadžić pjesnik i psihijatar. Kompromisa o historijskim činjenicama i istini nema. Onaj Bošnjak koji se bude igrao istinom i zbog nje tražio kompromis bit će veći izdajnik od rušitelja države, kaže u intervjuu za Mrežu FTV-a Ćamil Duraković, potpredsjednik RS-a. Duraković govori i o Šmitu, tužilaštvu, Srebrenici, RS-u, Sarajevu, ali i odgovara je li u predsjednikovoj nemilosti.
Šta takozvani stvaraoci RS-a, vlastodršci RS-a i negatori genocida hoće, šta to nude novim generacijama u novom nastavnom planu?
Nažalost, oni hoće da legaliziraju ono što je započeto 90-ih. Moramo biti iskreni i reći da sva politika koju svjedočimo od kraja rata do danas je ustvari rušilačka politika negiranja države Bosne i Hercegovine, prikazivanje države BiH nemogućom državom. I evo, iako smo na političkoj sceni mogli gledati tu zapaljivu retoriku, kako je mi famozno zovemo, bojim se da je ovo sada pokušaj da se kroz obrazovni sistem nametne jedan politički narativ koji bi nove generacije prihvatile i u konačnici u sasvim normalnom ambijentu, tako što će svi oni koji ne misle tako napustiti te prostore, a ostat će oni koji će shvatiti da ustvari država BiH i nije država, da je ustvari Republika Srpska država i da će oni raditi na finalnoj realizaciji plana o secesiji. Ako vi imate udžbenik devetog razreda… I ranije, i prije ovog dopunskog izučavanja, negirana je država. Ovdje se traži kompromis oko istine. I to je jako zabrinjavajuće za sva civilizirana društva.
Ko u državi traži kompromis oko istine?
Čak i stavovi iz nekih međunarodnih organizacija su bili – pa postoji, kaže, neki međusobni kompromis i dogovor da se, navodno, u nastavnim planovima na prostoru Federacije izučavaju slične teme. Ako je kompromis – istina da se ljudi koji su presuđeni za ratne zločince kompromisno oko neke istine kao dogovaraju, onda je to problem da vidimo ko je to ustvari dogovarao i zašto je to tako i zašto se malo o ovome govori, gdje vi od vlasti djece stvarate mrzitelje drugog i drugačije.
Ko su historičari koji pišu takvu historiju?
To su historičari koji treba krivično goniti za to. Vidio sam da je neko već pokrenuo neke krivične prijave. Sigurno ću se i ja time pozabaviti. Dakle, vi iskrivljujete istinu. Čuo sam da tužilaštvo kaže da nisu nadležni za to. Pa ko je nadležan? Onda mi mislimo da je to visoki predstavnik, a onda nam iz međunarodne zajednice kažu – iscrpite pravne mehanizme unutar države. Dakle, vi ne znate ko je više ovdje nadležan.
Kako vi komentirate tu reakciju tužilaštva da se proglasi nenadležnim. OK za dio gdje se govori o obrazovnom sistemu. Ali u tom obrazovnom sistemu imamo ratne zločince koji se veličaju i imamo genocid koji se negira. Zašto tužilaštvo ne reaguje?
I ja se isto pitam. Zašto ne reaguje po nizu prijava o negiranju genocida nakon dopune Zakona od strane bivšeg visokog predstavnika. Prve reakcije iz tužilaštva su bile da nema ni sudske prakse, navodno, da oni to ne znaju, kako će je provesti. Onda su dolazili neki stručnjaci… Ako oni nisu nadležni, ako oni ne znaju čitati zakon, ja ne znam ko zna.
Mi možemo politički osuđivati, pozivati na to, ali bojim se da često na političkoj sceni u BiH mi se oslanjamo na međunarodnu zajednicu, koja jeste odgovorna i dužna da provodi Dejtonski mirovni sporazum. Dakle, ne trebamo mi njih moliti. Mislim da ovdje ima dovoljno elemenata, ne samo na ovom pitanju, nego i ranije – od negiranja države, rušenja, kršenja ustavnog poretka i svega onog što smo svjedočili. Dakle, moglo je biti sankcija i reakcija iz OHR-a, odnosno od visokog predstavnika.
Koliko ćemo mi biti zabrinuti zbog zabrinutosti naših visokih predstavnika koji reaguju, a konkretne akcije nemaju?
Oni, evo vidjeli smo zadnje izjave, pozivaju da se navodno to procesuira kroz zakonodavstvo BiH, a s druge strane, vidite tužilaštvo koje kaže da nije nadležno. Sada niko nije nadležan. I to jeste problem u BiH generalno, na svim pitanjima, ne samo na ovom. Ne znam kako drugačije možemo riješiti taj problem, Ako to neće uraditi tužilaštvo, ako to neće uraditi visoki predstavnik, onda ne znam ko će. Ali uporedo, dok se oni proglase nadležnim ili nenadležnim, Bošnjaci ili bošnjačka djeca u ovom slučaju, neće pohađati tu u školu.
Ako ti sudski procesi budu trajali godinu ili, djeca moraju da idu u školu. Šta će roditelji uraditi? Ne mogu slati djecu. Ta djeca onda izlaze iz svih drugih zakonskih mogućnosti koje mogu ostvarivati, kao dječji dodatak i sl. Imamo slučaj Kasabe gdje roditelji sad vraćaju djecu u obrazovni sistem Republike Srpske iz razloga što nemaju dječji dodatak jer nisu u obrazovnom sistemu. Dakle, najveći gubitnici u svemu ovome bit će roditelji i djeca, koji će vjerovatno ispisivati djecu.
Hoćete da kažete da je to potez Bošnjaka koji žive na prostoru RS-a?
Evo, ja prvi svoje dijete ne bih slao u takav razred da mu neko prisilno nameće narativ o tome da je Radovan Karadžić pjesnik i psihijatar. Neće nijedan roditelj, bar s kojima sam ja razgovarao, ili će ispisati djecu pa upisati u Federaciju, a to povlači da će roditelji morati sa djecom da odu.
A je li to možda cilj nekome u RS-u?
Baš tako. Mislim da je, pored niza odluka koje su dosad bile donesene od strane ove vlasti, ovo nekako zadnja ona koja je prelila čašu.
Ovaj plan je donesen uz saglasnost najviših institucija RS-a. A da li iza ovoga stoji i Beograd?
Ne možemo predvidjeti, ali vjerovatno jeste. Od ovih posljednjih dešavanja, poput Rezolucije o Srebrenici, otad neke stvari svjesno se sistemski rade da se nametnu kao narativ – poput izmjena naziva ulica, trgova i parkova u Srebrenici, pa inicijative o izmjeni samog naziva opštine. Dakle, ovo je jedno sistemsko negiranje ili pokušaj da bar koliko relativiziraju činjenice iz prošlosti, a posebno sada, nažalost, nekako se i danas sve prelama preko Srebrenice. Žalosno, i sam rat se prelomio na Srebrenici i danas sveukupna politika se prelama na Srebrenici i to košta sve građane Srebrenice, ne samo Bošnjake. Ludilo je da vi taj mali grad u kojem je sve manje građana, negdje oko 5.000 ljudi sada tamo živi, svi neki politički mišići se prelamaju tamo, a standard života ljudi je jako težak za sve. Nekoga to možda u Banjoj Luci i Sarajevu manje zabrinjava, a koristi se u političke svrhe za neka prelamanja.
Ali kada govorimo o Sarajevu i Srebrenici, zar zbog tih političkih igara Srebrenica nije prepuštena negatorima genocida?
2016. godine – to je prvi put bilo kada smo mi izgubili Srebrenicu, i načelnika i većinu. Mislio sam da će tada reakcija biti malo oštrija. U nekom bošnjačkom narativu Srebrenica je simbol stradanja Bošnjaka, BiH i nekako bolna rana i dan-danas za nas, mislio sam da ćemo odreagovati drugačije. Mislio sam da ćemo tad probati da se suprotstavimo činjenici, da i međunarodna zajednica i svi drugi shvate koliko to nama Srebrenica znači. Izjave Milorada Dodika u tom periodu su bile da je Srebrenica vitalno političko pitanje za Srbe na Balkanu. Naše politike, i pozicione i opozicione, nisu dovoljno uradile da se uđe u kampanju ili da se uđe u izbore protiv sistema koji je na drugoj strani. A to je zvanična Banja Luka. Grozno je da, toliko pričam o toj Srebrenici, toliko nam znači, toliko ništa za nju ne radimo da je to nevjerojatno.
Dok u nastavnom planu RS-a genocid ne postoji, dok su ratni zločinci heroji, dok ratnih zločina nije ni bilo pa se nije desio ni Prijedor, ni Tomašica, ni Višegrad, ni Lomača, s druge strane, u Federaciji u obrazovnom sistemu nemamo izučavanje o genocidu na osnovu sudskih presuda. Iako Rezolucija o genocidu u Srebrenici usvojena u UN-u to nalaže, da članice UN-a u obrazovnom sistemu uvrste genocid u Srebrenici, na osnovu pravnih činjenica i presuda iz međunarodnih sudova.
Bojim se da je to upravo onaj kompromis o kojem sam govorio ranije. Ovdje se otvorila jedna tema, neke stvari ni meni se ne slažu u svemu tome. Mi znamo koju politiku zagovara Milorad Dodik i oni koji se okupljaju oko njega. Problem je ako vi sad u udžbeniku devetog razreda učenika u Tuzlanskom kantonu nađete samo jednu rečenicu – da je Srebrenica mjesto gdje je počinjen genocid i dolje ima slika Memorijalnog centra. Dakle, da bi se nadvladala laž, istina mora biti dosta jača. Ako mi ne budemo eksploatirali tu istinu, nadvladat će ta laž jednog dana. A riječ je o udžbenicima. Riječ je onome što će ostati zapisano. Dakle, bojim se da mi ne radimo dovoljno s druge strane.
Može postojati politički kompromis. Onaj Bošnjak – bio on politički lider ili bio bilo ko, poslanik, delegat ili neko u nekoj stranci, ko pristane da vodi dijalog da bi došao do kompromisa o istini u BiH – taj je veći izdajnik nego niko drugi. Dakle, oko istine nema kompromisa. To su za mene ili kukavice, ili ljudi koji su onako konformisti, pa im je lijepo tamo gdje su i daj da se ne dira nešto, ako je meni dobro. Onaj ko se bude igrao istinom i oko nje tražio kompromis ili konsenzus, to su veći izdajnici od ovih koji ruše državu.
Hoće li biti kasno da sada OHR, Tužilaštvo, OSCE, Evropska komisija u BiH reaguju?
Ovakve će nas stvari dovesti u konflikt. Ovakve stvari, ovakvi postupci. Niz odluka na koje je bilo drame iz međunarodne zajednice, te osuda i tako dalje, od ovih zakona o imunitetu i drugih zakona antievropskih ili antiustavnih – reakcija je, zakon donesen, nama je primjenjiv. Vi sada u tom dijelu države, ako kažete nešto protiv Republike Srpske, možete odgovarati. I ljudi vas ne razumiju. Ono kao nisi dovoljno bučan. Pa, čovječe, ja ne mogu slobodno da govorim, mogu krivično da odgovaram. A taj zakon je pušten da prođe. Dakle, nije ga niko spriječio.
Vašim istupima i reakcijama stiče se dojam da postajete noćna mora. Noćnoj mori BiH, američke administracije i Evrope – govorimo o Dodiku.
Mi se poznajemo dugo. Ne znam šta je on očekivao od mene. Ja nikad svoju konzistentnost političku nisam promijenio. On jeste. On je problem. Ja bih sutra opet s njim sjeo, pružio mu ruku, ako će to donijeti dobra, evo, Srbima bar u tom entitetu. A pogotovo ako će Bošnjacima biti bolje. Nemam problem da ponovo pružam ruku, ali da radimo konkretne stvari. Njegova očekivanja u jednom momentu su bila da ja postanem podanik. Ne znam zaista šta je Dodik očekivao od mene – da ne pričam?
Ne znam da li on zna da ja dolazim iz Srebrenice. Meni je najlakše da se svađam s Dodikom, da mu svaki dan odgovaram, on meni, ali nećemo dugo trajati tako. Sve je manje građana, sve manje djece u školama, sve nam više mašu iz Njemačke i nekih zapadnih zemalja, koje je i on otjerao. On je otjerao sve prijatelje zapadnjake, zapadne ambasade. On je okrenuo njih protiv srpskog naroda. Dakle, on je kriv. On neka preispita svoj rad, a moj rad je sigurno prorazvojna priča, samo da nam bude bolje, svima.
