data-nosnippet>
Vesnina priča iz Sarajeva: Srdačnost koja se pamti
Vesna iz Beograda nije imala velika očekivanja kada je prvi put kročila na sarajevsku Ilidžu. Došla je poslovno, ali i s dozom znatiželje – željela je da osjeti duh grada koji je do tada poznavala samo kroz filmove i priče prijatelja. Ipak, ono što je doživjela već prvog dana, zauvijek joj je promijenilo pogled na ljude.
Neočekivan susret koji budi emocije
Po dolasku, nakon što je smjestila stvari, odlučila je da prošeta i pronađe nešto kuvano za ručak. Ulica je vrvjela ljudima, mirisima i žamorom prolaznika koji su djelovali zauzeto, ali vedro. Zastala je pored jedne žene i spontano upitala:
— „Izvinite, gde ovde mogu da pojedem nešto kuvano?“
Žena, vedrog lica i u srednjim godinama, nasmijala se i bez imalo razmišljanja rekla:
— „Ma hajde sa mnom, vodim te gdje i ja jedem.“
Vesna je na trenutak zastala – nije očekivala takav odgovor. Mislila je da će dobiti uputstvo „skreni desno, pa lijevo“, ali ne i poziv da joj neko lično pokaže put. Pratila je tu potpunu neznanku nekoliko minuta, a usput su razgovarale o vremenu, hrani i svakodnevnim stvarima.
U tom trenutku, Vesna je shvatila: u Sarajevu ne dobiješ samo odgovor – već i prijatelja.
Ručak koji se pamti – zbog ljudi, ne hrane
Stigle su do malenog restorana u kojem žene prave jela kao iz bakine kuhinje. Grah s koljenicom, sarma, pita, sogan-dolma… Prolaznica joj je s osmijehom preporučila šta da naruči, a zatim se izvinila jer je morala dalje. Vesna joj se zahvalila s knedlom u grlu – osjećala se kao da ju je rođena sestra upravo ispratila na ručak.
To nije bio samo čin pokazivanja puta, već gesta ljudskosti, pažnje i dobrote. Izašla je iz restorana sita, ali ne samo od hrane – već i od ljudske topline koja ju je ispunila. Taj dan nikada nije zaboravila, kao ni lice žene koju možda više nikada neće sresti.
Poruka iz srca jednog gosta
Po povratku u Beograd, danima je prepričavala taj susret.
— „To nije samo gostoprimstvo, to je duša Sarajeva,“ govorila je s osmijehom.
I danas, svaki put kad neko spomene Bosnu i Hercegovinu, Vesna se nasmiješi i u srcu joj zatreperi zahvalnost.
Takve priče rijetko završe u vijestima, ali su one pravi dokaz da obični ljudi, svojim malim djelima, mogu promijeniti tuđe živote. Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica, jedan osmijeh, jedno jednostavno „pođi sa mnom“ – da zauvijek promijeniš nečiji dan.
Sarajevo nije grad – Sarajevo je osjećaj.