data-nosnippet>
Nakon hapšenja “grupe muslimanskih nacionalista” 6. aprila 1983. godine, predsjednik državne Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Milan Vučićević ugostio je tadašnjeg reisul-ulemu Naima Hadžiabdića i predsjednika Starješinstva Islamske zajednice Ahmeda Smajlovića.
Prema zabilješci sačuvanoj u Arhivu BiH (fond KVP, br. 055-57/83), koju citira Dženita Sarač-Rujanac u knjizi Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990., Vučićević je obavijestio predstavnike IZ-a da je “uhapšena organizirana grupa koja je djelovala sa mladomuslimanskih pozicija u sprezi sa inozemnim faktorom”.
U bilješci se navodi da je Smajlovićevo uključivanje u razgovor bilo “bez argumenata i uvijek sa uobičajenim verbalnim i površnim primjerima”, pri čemu je “nastojao da mnoge stvari brani i ublaži”. Drugim riječima, vlastima se nije dopalo što se Smajlović zauzimao za uhapšene.
Reis Hadžiabdić, međutim, postupio je drugačije — onako kako su vlasti očekivale. Odmah je istaknuo da “nije došao nikoga braniti” i da “onima koji su se ogriješili o zakon treba suditi”. Za razliku od Smajlovića, nije pokazao želju da posjeti uhapšene, među kojima je bilo i imama. “Ja znam”, kazao je, “da društvo ima pravilan odnos prema vjerskim zajednicama, ali i vjerske zajednice moraju raditi u okvirima koje je zakon dao.”
Koliko navedena bilješka ide u prilog Ahmedu Smajloviću, toliko ne ide tadašnjem reisu Hadžiabdiću, koji se u tom slučaju pokazao kao čovjek bez stava, spreman da se povinuje svakoj volji vlasti.
Paralele s današnjicom
Više od četiri decenije kasnije, neki zvaničnici današnje vlasti najradije bi, čini se, na čelu Islamske zajednice vidjeli “nekog poput Hadžiabdića”. Tome svjedoči oštar napad dijela ministara i stranačkih funkcionera na reisul-ulemu Huseina Kavazovića nakon njegove izjave na otvaranju obnovljene Sviračke džamije u Gradačcu.
Tada je Kavazović kazao:
“Na ovim stolicama ovdje trebao je biti jedan čovjek. Nema ga. Naš sin odavde. Borio se sa nama. Branio ovaj grad i ovu zemlju. Nema ga danas ovdje. Fadil Novalić. To mi u Gradačcu nećemo zaboraviti. Znamo sve, znamo poimenice sve.”
Na to je reagirao predsjednik stranke Narod i pravda i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, poručivši:
“Reis-efendija Kavazoviću, Fadil Novalić je presuđeni kriminalac i mnogo je više onih koji ga pravim imenom zovu.”
Politička i pravna dimenzija slučaja
Hoće li većina građana vjerovati da je Novalić zaista kriv ili žrtva političkog procesa, pokazat će vrijeme. Mnogi smatraju da je presuda bila iznuđena pod pritiskom bivšeg američkog ambasadora, s ciljem da se promijeni vlast.
U međuvremenu, Apelaciono vijeće Suda BiH već je ukinulo osuđujuću presudu Fikretu Hodžiću, čime je narušen narativ koji je pratio slučaj “Respiratori”. Pravnu ocjenu dat će Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, a konačnu – historija.
Žrtve Sarajevskog procesa i afere Agrokomerc nikada nisu imale mogućnost da se brane pred evropskim sudovima, ali je vrijeme pokazalo koliko su ti procesi bili politički motivirani.
Napadi iz vlasti i logičke kontradikcije
Za razliku od Konakovića, koji nije negirao pravo reisul-ulemi da iznese mišljenje, iz SDP-a i Naše stranke uslijedile su još žešće reakcije, uz poruke da reis “nema pravo komentarisati sudske presude”.
Potpredsjednik Federacije Igor Stojanović napisao je:
“Dovoditi u pitanje pravosnažne presude Suda BiH znači rušiti institucije države i davati vjetar u leđa onima koji veličaju ratne zločince.”
Takav zaključak, iako krajnje neosnovan, ilustruje površnost argumentacije. Ako propitivanje jedne presude znači rušenje svih institucija, kako se onda tumače protesti zbog slučaja Memić – koji je i sam Stojanović podržavao, tvrdeći da “sistem nije jednak za sve”?
Upravo to je paradoks: ono što sebi dozvoljavaju političari, uskraćuju drugima – uključujući i vjerske autoritete.