data-nosnippet>
Tema emisije Most Radija Slobodna Evropa bila je ponovno aktueliziranje zahtjeva za osnivanjem trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, koji dolazi iz dijela rukovodstva bosanskohercegovačkih Hrvata.
O ovoj temi govorila su dva politička analitičara – Adnan Huskić iz Sarajeva i Davor Gjenero iz Zagreba. Razgovarano je o tome da li je treći entitet uslov za ravnopravnost Hrvata, kako to tvrde čelnici Hrvatske demokratske zajednice BiH, zbog čega se naglašava da evropski put Bosne i Hercegovine vodi preko trećeg entiteta, zašto se Milorad Dodik već duže vrijeme zalaže za hrvatski entitet, te kako se razvija savezništvo između Dragana Čovića i Milorada Dodika. Posebna pažnja posvećena je i Čovićevoj nedavnoj izjavi da njihovo savezništvo može „napraviti čudo“.
U emisiji je bilo riječi i o stavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, odnosno o tome zašto se ne ograđuje od zahtjeva za treći entitet, ima li mogućnost da utiče na odluke Dragana Čovića, kao i o procjenama da bi osnivanje trećeg entiteta moglo destabilizovati Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog toga ovu ideju odbacuju i Evropska unija i Sjedinjene Američke Države. Razmatrano je i pitanje da li su Hrvati u Bosni i Hercegovini neravnopravni, kako to tvrdi rukovodstvo HDZ-a BiH.
RSE: Ko se u rukovodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata najviše zalaže za treći entitet?
Adnan Huskić: „Ne mislim da postoji neka osoba koja je nosilac tog dijela političke platforme Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali to je, tako da kažem, njihov defaultni program. On je uvijek prisutan, on se posebno manifestuje kada se povedu razgovori o preustroju Bosne i Hercegovine – tada se govori o dosljednoj etnoteritorijalizaciji, odnosno o formiranju hrvatskog entiteta.“
Davor Gjenero: „Toj priči ne treba davati pretjerano značenje. Meni se čini da je puno vjerovatnije da će u budućem razvoju Bosne i Hercegovine prije doći do ukidanja entiteta, negoli do toga da bi se kreirao treći entitet. Priča o trećem entitetu je završena jednom za svagda u proljeće 1994. godine Washingtonskim sporazumom koji je definirao ono što je ključno za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, jedinstvenu i funkcionalnu državu. A to je poštovanje državnog suvereniteta, federalizacija i decentralizacija.
Ono što je definirano Daytonskim sporazumom nije tako čvrsto postavljeno kao u Washingtonskom sporazumu. Za razliku od Washingtonskog sporazuma, koji je utemeljen na načelima, Daytonski sporazum je tipični američki pragmatizam koji je doveo do prekida vojnih neprijateljstava, ali je stvorio strukturu države za koju se pokazalo da nije funkcionalna.“
Govoreći o odnosu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, Adnan Huskić je istakao da je Washingtonski sporazum trebao biti model za kantonizaciju cijele Bosne i Hercegovine, ali da do toga nikada nije došlo.
Adnan Huskić: „Stvorena je daytonska Bosna i Hercegovina koju prati diskurs da je to nedovršeni sistem. Permanentno se govori o preustroju Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu hrvatske stranke zastupaju stavove koji ne moraju nužno biti refleksija onih s početka devedesetih godina.
Ali postoji nekoliko stvari kojih se one permanentno drže. To je princip konzistentne etnoteritorijalnosti, dakle ‘dajte nama treći entitet’, dok je druga stvar konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle ravnopravnost bez obzira – kako je to premijer Plenković rekao – na brojčano stanje i na demografiju. Ali ne mislim da je priča o preustroju države ozbiljna. Ne vidim da se u Bosni i Hercegovini vode ozbiljne debate o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebalo da bude uređena.
Moram reći da sam postao neka vrsta zaštitnika postojećeg stanja. Jer pozivi za dubinskim intervencijama u uređenje Bosne i Hercegovine moraju uzeti u obzir međunarodno okruženje i sveukupnu atmosferu u svijetu. A ona nije baš povoljna. One koji traže novi Dayton uvijek upozoravam da vode računa o tome kakvi su danas dominantni globalni trendovi, koji se meni nimalo ne sviđaju.
I Washingtonski sporazum iz 1994. i Daytonski iz 1995. nastali su u međunarodnom ozračju koje je potpuno drugačije od današnjeg. Zato sam protiv toga da se uopšte otvara priča o ustavnim reformama, s obzirom na to da se radi o mnogo dubljem zahvatu nego što se čini na prvi pogled. Jer kada krenete u proces ustavnih promjena, onda se pokaže da postoje zahtjevi koji se ne tiču isključivo Bosne i Hercegovine, već i susjednih država.“