Budimo krajnje iskreni: pitanje više nije hoće li Nermin Nikšić pitati SDA za koaliciju. Pravo pitanje je – hoće li uopće iko pitati Nikšića, uključujući i SDA. Jer kada se SDP-u konačno izmaknu stolice i sve se sruši u magli izbornih rezultata, ishod je isti bez obzira na potez: ostanu li na vlasti uz pomoć SDA, gube vlastitu bazu; ostanu li bez vlasti, započet će međusobno političko samouništenje.
U politici postoji onaj jedan trenutak kada se velike, zvučne parole svedu na sitnu, bijednu rečenicu. Kada se „nikad s njima“ pretvori u „teško, ali ne isključujem“. Kada se moralna vertikala pokaže kao teleskopska horizontala – rastezljiva i sklopiva, zavisno od toga ko još sjedi u fotelji, a ko već osjeća kako mu se ona izmiče ispod politički uhljebljene stražnjice.
Malo o ljušturama
Upravo u toj tački danas se nalazi Nermin Nikšić – premijer Federacije BiH, predsjednik SDP-a i političar koji je godinama bio prepoznatljiviji po aferama nego po izgradnji partije. Sada nam objašnjava kako koalicija sa SDA „nije vjerovatna, ali nije ni nemoguća“. Teško, ali moguće, kaže – gotovo nehajno, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o potpunom političkom slomu stranke koja se još uvijek predstavlja kao socijaldemokratska.
Jer, ne treba se zavaravati: SDP danas sa socijaldemokratijom ima veze otprilike koliko i Dodikov SNSD – ime postoji, sadržaj je ispražnjen, a praksa svedena na autoritarno upravljanje bez ideje. Razlika je samo u tome što SNSD više ne krije ono što jeste, dok SDP još uvijek pokušava glumiti nešto drugo: servis vlasti bez hrabrosti, bez vizije i bez političkog kapitala.
Dok je vlast bila zagarantovana – ne glasovima građana, nego prešutnim međunarodnim blagoslovima – Nikšić je mogao igrati ulogu principijelnog političara. Tada je odbijanje SDA bilo lako i komforno. „Ne sa SDA“ bila je jedina dosljedna politika koju je imao. Ne zbog principa, nego zato što je imao luksuz izbora i obavezu da sluša one koji su mu vlast omogućavali.
A sada?
Sada, kada se Trojka pretvorila u politički brodolom, kada je vlast u Federaciji među najgorima u poslijeratnoj historiji, a ona na državnom nivou još i gora, taj luksuz je nestao. Nema garancija, nema šapata podrške, nema sigurnosne mreže ispod političkog trapeza.
I tada, sasvim očekivano, SDA više ne djeluje tako nemoguće.
To nije politička fleksibilnost. To je čista politička panika i instinkt za preživljavanjem.
Magistar prava Damir Sakić precizno sažima suštinu kada na mreži X kaže:
„Nikšićeva promjena stava nije plod odgovornosti, nego straha. Dok je vjerovao da će u vlast ući bez obzira na izborni rezultat, odbijao je SDA s dozom prepotencije. Danas, kada zna da će se morati osloniti na ono što mu građani stvarno daju – a to je gotovo ništa – shvata da mu pregovaračka pozicija ne postoji.“
Šta sve možeš u slobodnom padu
SDP u izbornu godinu ulazi bez političkog kapitala, opterećen aferama, istragama i kadrovima koji su postali teret. Stranka koja se nekada zaklinjala u radnička prava danas se hvali minimalnom platom kao historijskim uspjehom, dok Federacija tone u institucionalni haos, ekonomsko iscrpljivanje i administrativnu blokadu.
Nikšić u istoj rečenici govori o „evidentnim rezultatima“ i ostavlja otvorena vrata SDA. To nije odgovornost prema državi, kako voli reći, već odgovornost prema vlastitoj fotelji i čitavoj strukturi vlasti koja se klimavo drži za moć.
Zato se opet vraćamo na početak: pitanje nije hoće li Nikšić pitati SDA za koaliciju, nego hoće li iko, uključujući SDA, uopće pitati Nikšića kada se SDP-ove stolice konačno uruše pod teretom izbornih rezultata.
U tom smislu, njegovo „teško, ali moguće“ nije znak zrelosti, nego priznanje poraza. Rečenica političara koji je vlast godinama doživljavao kao prirodno stanje, a sada se suočava s osnovnom činjenicom demokratije – izborni rezultat odlučuje.
Čak i ako do takve koalicije dođe, jasno je kome će više nauditi. SDA je opozicija i njenom biračkom tijelu vlast nikada neće biti problem. SDP bi, s druge strane, time potpisao vlastiti kraj. A s obzirom na ono što je postao, malo je onih koji će zbog toga žaliti.
Zato je ova priča veća od jedne moguće koalicije. Ovo je priča o konačnom raspadu iluzije da SDP predstavlja bilo kakvu alternativu.
Nikšićeva lose–lose situacija
Na kraju, SDP je potrošio i ideologiju i kredibilitet, a sada pokušava opstati hvatajući se za ono od čega se godinama zaklinjao da bježi.
Šta god da urade – gube. Ako ostanu na vlasti uz pomoć SDA, gube bazu. Ako ostanu bez vlasti, gube jedni druge.