data-nosnippet>
Ne vjerujem da je Zvonko Komšić imao namjeru da manipulira emocijama svoje publike. Ali dopustio je da emocije manipuliraju njim i tada je napravio grešku, jednu od ozbiljnijih u svojoj inače vrlo uspješnoj studijskoj karijeri. Naravno, ta greška ga ne čini lošijim čovjekom ni novinarom. Svi mi rjeđe ili češće pogriješimo. Neko je u stanju da prizna svoje greške, a većina uvijek lakše uvidi tuđe.
Da se izbacivanje Nebojše Vukanovića iz programa BHRT-a desilo prije petnaest ili dvadeset godina, vjerovatno bih i ja, u maniru vođe navijača, veličao potez kolege Komšića, vjerujući da je to što je uradio ispravno. Međutim, godine donose iskustvo, iskustvo širi vidike, a širi vidici donose jasniju sliku.
Prije sedam ili osam godina pozvao me jedan političar iz Republike Srpske i zamolio da prenesem molbu kolegici Emeli Burdžović da ga u studiju N1 više ne pita da li je u Srebrenici bio genocid.
“Ja znam da je bio. Presuđeno je da je bio. Ali ako ja to izgovorim u bilo kojem sarajevskom studiju, presudit ću svojoj političkoj karijeri. A, opet, ne mogu stalno govoriti da nije bio jer se ne slažem s tim”, glasila je molba ovog srpskog političara.
Molbu sam prenio, ali ne mogu tvrditi da je Emela uslišala taj zahtjev. Za ovu priču to i nije presudno. Važno je nešto drugo, nešto što se vidi tek kada novinar u potpunosti profesionalno sazri.
Postavljanjem pitanja “da li je, po vama, bio genocid” prave se najmanje dvije greške. Prvo, dovodi se u pitanje već presuđena činjenica. Drugo, daje se prostor nekompetentnim osobama da presuđuju o onome o čemu su već presudili najviši sudovi. Na taj način se, svjesno ili nesvjesno, učestvuje u revizionizmu.
Zašto je uopće bitno šta o genocidu u Srebrenici misli bilo koji političar, ako postoje presude najviših sudova?
Koliko je suvišno pitanje o genocidu, toliko je suvišno i pitanje o navijanju, jer je navijanje stvar lične emocije. Poznajem mnogo ljudi u Bosni i Hercegovini koji se raduju porazima Borca i Zrinjskog u evropskim takmičenjima. Ja se, recimo, radujem svakom njihovom uspjehu, jer pored njihovog imena stoji Bosna i Hercegovina. Svaki njihov bod znači napredak države na UEFA listama, što kasnije donosi više predstavnika u Evropi i veću zaradu svim klubovima – i Željezničaru, i Sarajevu, i Veležu, i drugima.
Ako bismo slijedili logiku Zvonka Komšića, svi oni koji ne navijaju za Zrinjski i Borac u Evropi trebali bi iseliti iz države, jer ne vole klubove ove države kada igraju međunarodna takmičenja. Takva logika vodi u pogrešnom smjeru.
U slučaju Nebojše Vukanovića situacija je još složenija. Mnogi su propustili da čuju da je rekao da se raduje uspjehu Bosne i Hercegovine. Vidjeli su samo njegovo isključenje iz programa. Tako je Zvonko Komšić postao heroj Sarajeva, a Nebojša Vukanović proglašen dokazom da su svi Srbi isti, što jednostavno nije tačno.
Nebojša Vukanović je u sarajevskim studijima više puta ponovio da ne želi da Aleksandar Vučić i Beograd upravljaju Srbima u Bosni i Hercegovini. Zbog takvih izjava u dijelu Republike Srpske smatra se izdajnikom, a zbog toga ga zadržavaju i na granici sa Srbijom.
“Ne radujem se neuspjehu Bosne” i “radujem se uspjehu Bosne” rečenice su koje je Nebojša Vukanović izgovorio u studiju BHRT-a. To možda jeste minimum, ali je u ovom trenutku maksimum koji se može očekivati od političara iz Republike Srpske. Prije trideset godina mnogi su željeli da Bosne i Hercegovine nema, a danas se već govori o radovanju njenom uspjehu.
I da Nebojša Vukanović stavi ljiljane oko vrata i dođe u Zenicu, to ne bi promijenilo ništa osim njegovog života i političke karijere. Plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo ne zavisi od pojedinačnih izjava niti od isključivanja gostiju iz studija. Takvi potezi mogu samo dodatno podijeliti javnost.
Isključenje Nebojše Vukanovića iz programa, umjesto da smiri situaciju, ujedinilo je političke protivnike. Nedeljko Elek i Nebojša Vukanović, koji su do jučer bili na suprotnim stranama, našli su se na istoj liniji kritike prema BHRT-u. Elek je ranije tvrdio da nijedan Srbin ne treba navijati za BiH, dok je Vukanović govorio da se raduje njenom uspjehu. Nakon ovog događaja Elek je počeo braniti Vukanovića, a Vukanović kritikovati BHRT.
U sarajevskim medijima gostovali su i presuđeni ratni zločinci i političari koji su negirali presude međunarodnih sudova, pa nisu bili isključivani iz programa. Gostovao je i Christian Schmidt i nije bio “ugašen”. Nebojša Vukanović jeste, nakon što je rekao da se raduje uspjehu Bosne.
Zvonko Komšić je pogriješio, ali to ne znači da ga treba javno razapinjati. U bh. novinarstvu bilo je mnogo težih i pogubnijih grešaka. Ova greška ne briše njegov profesionalni rad. Naprotiv, i dalje ostaje jedan od boljih studijskih novinara.
Ljude je lako podržavati kada sve ide dobro. Prava podrška se pokazuje kada pogriješe i padnu.
P.S. Kolega Komšiću, možemo već sutra zajedno na Jahorinu na kafu.