Najveća arbitražna odšteta u historiji Bosne i Hercegovine dobila je novi, šokantan obrt. Slovenačka kompanija Viaduct, kojoj je prošle godine iz budžeta BiH isplaćeno više od 56 miliona eura (oko 110 miliona KM), ubrzo nakon toga prodata je za svega milion eura novom vlasniku.
O pozadini slučaja, mogućim skrivenim interesima i pitanjima na koja još nema odgovora za N1 govorio je slovenački istraživački novinar Primož Cirman, koji je godinama pratio ovu aferu.
“Kompanija koja je dobila 56 miliona eura prodata za milion”
Cirman kaže da je ključni paradoks u tome što je firma koja je naplatila ogromnu odštetu vrlo brzo prodana za simboličan iznos.
Prema njegovim riječima, novi vlasnik je osoba koja je ranije bila povezana s gašenjem i preuzimanjem kompanija, a uz to ima i velike porezne dugove u Sloveniji. To, kako navodi, otvara pitanje da li je cijela struktura bila samo “posrednik” za isplatu novca.
“Viaduct nije imao ni kapacitet ni stvarno poslovanje”
Cirman podsjeća da je još na početku cijelog slučaja bilo neobično da jedna mala i gotovo neaktivna firma dobije koncesiju vrijednu više stotina miliona eura u Bosni i Hercegovini.
Dodaje i da tok novca nije potpuno jasan – dio sredstava, prema njegovim navodima, nije završio direktno u Sloveniji, nego na računima u SAD-u i drugim jurisdikcijama, što dodatno komplikuje praćenje.
Novi vlasnik i struktura u Londonu
Prema njegovim informacijama, novi vlasnik “Viaducta” je makedonski državljanin Krste Blaževski, koji je preko nove firme registrovane u Londonu preuzeo kompaniju.
Ta firma, kako navodi Cirman, funkcioniše kao “poštanski sandučić”, a cilj akvizicije bio je preuzimanje strukture nakon isplate arbitražnog novca.
Moguće veze i regionalni kontekst
Cirman u razgovoru spominje i slovenačkog advokata Damjana Belića, koji je, prema njegovim navodima, učestvovao u određenim lobističkim aktivnostima vezanim za isplatu.
Također se dotiče i mogućih indirektnih veza sa poslovnim i političkim strukturama u regionu, uključujući Republiku Srpsku, ali naglašava da za sada nema pravosnažnih potvrda tih veza.
“Novac je teško pratiti”
Najveći problem, prema njegovim riječima, jeste to što je arbitražni proces formalno bio zakonit, što otežava kasnije pravno djelovanje.
Ipak, ističe da ostaju ključna pitanja: kako je uopšte dodijeljena koncesija, ko je učestvovao u strukturi projekta i gdje je na kraju završio novac koji pripada javnim budžetima.
Zaključuje da bi cijeli slučaj morao biti predmet ozbiljnih međunarodnih i domaćih istraga, jer se radi o desetinama miliona eura javnog novca čiji tok i krajnji korisnici i dalje nisu jasno poznati.