data-nosnippet>
Nova rezolucija Zagreba: Miješanje u unutrašnja pitanja BiH pod plaštom zaštite Hrvata
Najava inicijative u Hrvatskom saboru kojom bi se tražilo uspostavljanje posebne izborne jedinice za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda predstavlja još jedan u nizu pokušaja Republike Hrvatske da se direktno uključi u unutrašnja politička pitanja susjedne države. Bez obzira na to što zagovornici ove ideje tvrde da je riječ o zaštiti prava Hrvata u BiH, suština ostaje ista – političke strukture iz Zagreba ponovo nastoje oblikovati ustavni i izborni sistem Bosne i Hercegovine prema vlastitim interesima.
Posebno zabrinjava činjenica da ovakve inicijative dolaze iz državnog parlamenta jedne susjedne zemlje. Bosna i Hercegovina je suverena i međunarodno priznata država čiji ustavni poredak ne bi smio biti predmet rasprava i političkih rezolucija u parlamentima drugih država. Ukoliko je zaštita Dejtonskog sporazuma zaista cilj, postavlja se pitanje zašto se ignorišu institucije koje su upravo zadužene za njegovo provođenje – Office of the High Representative (OHR), Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE) i Peace Implementation Council (PIC).
Gdje su danas reakcije međunarodne zajednice? Zašto OHR, OSCE i PIC ne osuđuju otvorene pokušaje susjedne države da utiče na unutrašnje političke procese u Bosni i Hercegovini? Da li bi reakcije bile iste kada bi neka druga država pokušala nametati rješenja za izborni sistem svojih susjeda? Šutnja međunarodnih aktera dodatno produbljuje osjećaj dvostrukih standarda i narušava povjerenje u njihovu nepristrasnost.
Posebnu dozu političke kontradikcije predstavlja činjenica da inicijativa dolazi iz Domovinski pokret, političke stranke koja se poziva na odbranu teritorijalnog integriteta Hrvatske i osuđuje svaki oblik separatizma. Kako onda objasniti zagovaranje modela koji u Bosni i Hercegovini vodi ka daljnjim etničkim podjelama i stvaranju novih političkih teritorijalizacija? Nije li riječ o principima koji podsjećaju upravo na logiku posebnih etničkih teritorija protiv kojih se Hrvatska decenijama borila tokom rata i procesa mirne reintegracije?
Istovremeno, umjesto rasprava o novim etničkim podjelama u BiH, mnogo legitimnije pitanje bilo bi zašto se još uvijek ne rješavaju problemi hiljada izbjeglih i prognanih osoba iz Hrvatske koje čekaju punu restituciju svojih prava i održiv povratak. Zar briga za prava sunarodnika ne bi trebala početi od dosljednog poštovanja univerzalnih ljudskih prava svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost?
Najveći problem ove inicijative ipak leži u činjenici da ona ide direktno protiv pravca kojim Bosna i Hercegovina mora krenuti ukoliko želi postati moderna evropska država. European Court of Human Rights je kroz presude Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić i Šlaku jasno ukazao da je postojeći sistem zasnovan na etničkoj diskriminaciji te da ga je potrebno reformisati u korist jednakih prava svih građana. Umjesto podrške provođenju tih presuda i izgradnji građanskog i demokratskog poretka, inicijativa iz Zagreba nastoji dodatno učvrstiti etničke podjele koje su upravo predmet kritike evropskih sudskih institucija.
Zbog toga se prijedlog o posebnoj izbornoj jedinici ne može posmatrati kao doprinos stabilnosti Bosne i Hercegovine. Naprotiv, riječ je o pokušaju očuvanja postojećeg etničkog modela vlasti i opstruiranju reformi koje zahtijevaju evropski sudovi i demokratski standardi. Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove etničke granice, već politički sistem u kojem će svaki građanin imati jednako pravo da bira i bude biran, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Dok god političari iz susjednih država budu pokušavali određivati kako treba izgledati unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, a međunarodna zajednica na to bude šutjela, teško je govoriti o istinskom poštovanju njenog suvereniteta. Budućnost BiH moraju određivati njeni građani i institucije, a ne rezolucije koje se pišu izvan njenih granica, piše Edin Osmančević.