Osmišljen je plan jer kroz sve procese nisu uspjeli naći nijedan dokaz. Došli su do jedne ideje da grupu ljudi, od kojih neke poznajem, a neki su mi prijatelji, skupe zajedno i pohapse te iscijede neki dokaz kako bi na kraju ja bio osoba koja, tobože povezana s nekim narkokartelom, upravlja procesima.”
Ovako je govorio Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova i lider Naroda i pravde, nakon akcije “Black Tie 2.”
“SNSD u potpunosti stoji iza svojih ljudi i u najkraćem roku će se pokazati da su oni apsolutno nevini i da su odgovorno i savjesno obavljali svoje dužnosti. Ovdje je riječ o klasičnom miješanju politike u pravosuđe, a sve s namjerom da se naruši integritet SNSD-a i izborni rezultat,” ističe se u saopštenju.
Ovako su se danas iz SNSD-a obratili povodom akcije u kojoj su hapšeni njihovi kadrovi osumnjičeni za kriminal i nanošenje štete budžetu RS.
Rekao bih kakva koincidencija, ali to bi bilo potpuno netačno. Jer, u politici, naročito onoj koja se pere od kriminalnih aktivnosti svojih prijatelja i saradnika, nema koincidencije.
Zapravo, riječ je o modalitetu javnog rušenja ionako urušenog pravosuđa. Jer, kada Konaković optužuje političke rivale i u pravosuđu pronađe partnere za takve postupke, onda je pravosuđe nezavisno. Kada se osumnjiče, optuže ili osude njemu bliski kadrovi, onda je to pravosudni mrak.Kada Konaković valja papire i prijeti zatvorom rivalima, onda su tužioci i tužilaštva svjetlo na kraju tunela, hrabri ljudi… Dok priča o evropskim integracijama, Konaković podrazumijeva apstraktne reforme, ali mu smeta kada evropska policija inicira akciju u kojoj se hapse njemu bliski ljudi.
Milorad Dodik ima manje problema s hapšenjem njemu bliskih ljudi. Jer, za razliku od Konakovića, Dodik kontroliše mnogo veći dio pravosudnog sistema po vertikali.
Ali, kada se desi pravosudna akcija usmjerena na SNSD-ove kadrove, onda je u pogonu udarna mašina SNSD-a da diskredituje neposlušno tužilaštvo koje se, gle čuda, usudilo hapsiti nekog iz SNSD-a.
Javnost, barem ona koja nije pod kontrolom SNSD-a, jednoglasna je da njegov sistem vladanja u RS predstavlja totalitarni režim. Onaj režim koji ulazi u sve pore društveno-političkih tokova i kontroliše ih čvrstom pesnicom vladanja.
Takav režim ne dozvoljava ničemu demokratskom i ljudskom da prodiše, pa su stanovnici entiteta RS zaglavljeni u blatu koje je Milorad Dodik godinama stvarao. I zato su akcije poput današnje svojevrsni šok, kako za javnost, tako i za Dodikov SNSD.
Ipak, pitanje je otkud to da su identične riječi samoodbrane i obmane javnosti upotrijebili Milorad Dodik i Elmedin Konaković. Prvi je antidemokratski, rusko-kinesko-mađarski igrač, koji svoju poziciju koristi da upravlja svim procesima.
Ako se poruke Dodika poklapaju s onima Konakovića, onda je lider Naroda i pravde dobar glumac. Ili loš prevarant. Ali je svakako i on obolio od bolesti režimskog upravljanja. Jer, kada neko odašilje poruke identične režimskim, nema baš opciju da nas ubijedi da je skloniji demokratiji. Pogotovo nas ni jedan ni drugi ne mogu uvjeriti da su za vladavinu prava.
Jer, vladavina prava podrazumijeva slobodu pravosuđa da ispita svaku sumnju u kriminal, pa ako ima dokaze, da presudi. Ali, Konakoviću i Dodiku upravo je to problem. Jer, pravosuđe je dobro samo kada dolazi po neprijatelje.
Kada dolazi po “njihove,” onda se režimski lideri Konaković i Dodik služe svim sredstvima da diskredituju Kulenovića ili Habula.
Za Dodika smo znali da je skloniji Putinovim vrijednostima. Za Konakovića smo mislili da ima nešto američkog, s obzirom na to da je pod američkom zastavom kreiran projekat zahvaljujući kojem taj Konaković vlada.
Izgleda da smo pogriješili. Obojica su po režimskom stilu najsličniji Lukašenku.