Jer ako iko vrijeđa građane Republike Srpske, ponižava ih, izoluje i pravi od njih taoce svoje politike – to nije ministarka Ana Lührmann.
P“Može Dodik da naziva ljude iz EU “neprijateljima”. Može da protjeruje njemačke ministre. Može da pravi zakon protiv slobode govora, protiv LGBT osoba, protiv NVO sektora. Može mu se, jer niko neće da kaže – ne može ti se više! Jer domaći političari ćute. Jer međunarodna zajednica ponavlja “zabrinuti smo”. A zabrinutost, kako znamo, ne vrijedi više ni za sat parkinga u centru Sarajeva. Dodik živi san srpskog sveta. Na javi i nekažnjeno dabome!”
Evo nam ga opet, taj svemoćni, svemogući, sveprisutni Milorad Dodik. Čovjek koji više ne zna gdje završava RS, a gdje počinje njegova dnevna projekcija sile. Onaj isti što se ujutro budi uz Lajčakovu sliku i zaspi uz san o tome kako njemu Njemačka mora podnijeti zahtjev za tranzit preko Laktaša.
I odlično ga ide!
Jer, da se ne lažemo, Milorad Dodik više nije samo predsjednik Republike Srpske. Ne. On je sada nešto između samozvanog doživotnog šerifa, entitetskog graničara, lovca na klikove, omnipotentnog političkog medvjeda i domaćina kafane u kojoj može da vam kaže: “Ti možeš sjesti, ti ne možeš, a ti – ti si persona non grata. Konobar, iznesi ovu lezbejsku ministarku napolje!”
I tako, Njemačka, nekad moćna država, a sad – šta? Neka osoba što pokušava na finjaka ući u kafanu zvanu RS, a konobar, pardon, policija joj hladno kaže: “Gospođo, ovdje vas ne služe.”
Zamisli ti to, Njemačka ministarka za Evropu i klimu, Anna Lührmann, došla u Bosnu i Hercegovinu — državu u koju vjerovatno i ne zna da je sletjela jer entitet RS, ako pitate Milorada, nije ni Bosna, ni Hercegovina, ni Evropa. To je teritorija rezervisana za njega, njegovu ekipu s crne liste, i eventualno neku Bajinu muziku sa USB-a iz 1994.
Žena fino obišla Sarajevo, sastala se s državnim funkcionerima, sjela, pričala, disala – sve po protokolu. Al’ ne lezi vraže! Kad je krenula prema Banjaluci da sretne par ljudi iz opozicije tu nastaje problem. Jerbo je Dodik saznao za njen dolazak! I to kako? Pa isto kao što svaka baba sazna da joj se snaha viđa s nekim iz druge mahale – preko komšije, preko X-a, ili iz dima rakije.
Nije (sve) do Dodika
I odmah drama. “Ušla je KRADOM!” viče Milorad, kao da se ministarka šunja kroz tuđe dvorište, a ne dolazi kao službeni predstavnik jedne od najmoćnijih država na svijetu. “Sastaje se u podrumu sa svojim pulenima!” – nastavlja on, kao da se radi o zavjeri u seriji “24”, a ne o najnormalnijem diplomatskom sastanku opozicije s međunarodnom zajednicom.
I tu su ga Nijemci, da se razumijemo, pogodili. Jer mu je Njemačka uvela sankcije. Austrija isto. Evropa, reklo bi se, više ne šalje čestitke za rođendan. I sad Dodik neće samo da ignoriše situaciju – ne, ne, on mora da kazni EU. I ne samo ministarku, nego sve one koji uđu u entitet RS bez njegovog pečata. Kao da su došli na njegovu slavu a nisu donijeli ni kafu ni rakiju.
A Njemačka čuči u ćošku…
Policija pozvana. Ministarka ispraćena. I to ne šapatom, nego – kako on kaže – “da je isprate zauvijek”. Jer ako neko može da odluči ko će iz EU dobiti nogu u zadnjicu, onda je to Milorad Dodik. Ako neko može da briše granice, to je on. Ako neko može da izmisli državu unutar države i zakon iznad zakona – to je on. I odlično ga ide, ja da vam kažem, jer su mu svi prozvani to dozvolili.
I šta kaže Njemačka kroz usta ministarke? Kaže: “Prijetili su nam nasiljem.” Prijetili! Ministarki EU! U srcu Evrope! I nikom ništa. Dodik i dalje tamo sjedi, gleda u kameru, smješka se, piše statuse na X-u kao da je Joca Amsterdam, a ne čovjek koji je već trebao biti u rubrici “Traži se” Interpola.
Ali Milorad može. Može mu se. Pustili su ga. Zaozbiljno.
Može da naziva ljude iz EU “neprijateljima”. Može da izbacuje ministre. Može da ismijava državu koja ga hrani, i da još psuje konobara što mu je donio mlako pivo. Može da pravi zakon protiv slobode govora, protiv LGBT osoba, protiv NVO sektora, i da se pri tome smije u lice svakom građaninu koji je ostao u RS jer mu je država pretvorena u rezervat za sujetu jednog čovjeka. Nekažnjeno dabome, dosadan sam.
Može mu se, jer niko neće da kaže – ne može ti se više! Jer domaći političari ćute. Jer međunarodna zajednica ponavlja “zabrinuti smo”. A zabrinutost, kako znamo, u BiH ne vrijedi više ni za parking u centru Sarajeva.
Pa dok Milorad odlučuje ko ulazi, ko izlazi, ko smije da misli, a ko ne, dok tjera ministre i proziva ambasadore, ostaje jedno pitanje – ko je sljedeći?
Jer ako iko vrijeđa građane Republike Srpske, ponižava ih, izoluje i pravi od njih taoce svoje politike – to nije ministarka Ana Lührmann.
To je Milorad. Sam. I svoj. Jer, prosto – može mu se.
Za sad. A to “sad” traje li traje!
