Državni udar je normaliziran. Građani su se navikli na trenutno stanje, a najčitaniji mediji i njihovi urednici, koji niti čitaju niti razumiju ono što pišu, tvrde kako je Milorad Dodik gubitnik, uprkos činjenici da nije uhapšen. Upravo te visokoumne vratolomije i dovele su naciju u stanje da se o državnoj nemoći već pričaju vicevi, što je posljednji korak u potpunom prihvatanju stanja da država ne smije uhapsiti onoga koji se, formalno skriva od države, a suštinski ruga državi.
Nije Milorad Dodik dužan provoditi “zakone” Republike Srpske koje je Ustavni sud BiH stavio van snage. Jer ti zakoni ne postoje. Vlasti RS nemaju po čemu postupati. I zato nije vijest da Dodik nije uhapsio Christiana Schmidta u Potočarima niti je vijest da je SIPA provela još jednu “veliku” akciju u RS-u. Vijest je da je bjegunac od državnog pravosuđa svake noći na TV-u. Vijest je da bjegunci od pravosuđa najavljeni prelaze granicu. Vijest je da policija ne hapsi one koji pomažu bjeguncu.
Kada Milorad Dodik, Nenad Stevandić ili Radovan Višković “ilegalno” pređu granicu BiH, državni ministri i njihovi mediji sa brifinga pišu da se ponovo “ušunjao”. Ne, nije se Dodik ušunjao. Granična policija se šunja da je Dodik ne primijeti. Ali niko nijednog trenutka nije pozvao na odgovornost direktora Granične policije BiH, njegovog zamjenika ili barem šefove smjena graničnih prijelaza izgrađenih u donjem toku rijeke Drine. Kobiva, normalno je da bjegunac prelazi granicu.
Od početka napada na ustavni poredak prošla su skoro dva mjeseca. Niko od napadača nije uhapšen. To je medijima i javnosti bilo interesantno nekoliko dana i sada su se svi pomirli sa sudbinom. Sarajevo raspravlja o tome da li država treba provoditi presude vlastitih sudova. Zbrajaju se imaginarne policijske žrtve nakon imaginarne akcije hapšenja stvarnih napadača na ustavni poredak.
SIPA je, sižu hvalospjevi, provela još jednu akciju u RS-u. Što bi, uvjeravaju nas oni novinari što ih brifuju u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, trebalo biti dokaz da se Dodikovi zakoni ne provode. Koji Dodikovi zakoni? Pa, ti zakoni nisu na snazi od 7. marta ove godine kada ih je Ustavni sud BiH (privremeno) stavio van snage. Po čemu bi, onda, Dodik trebao postupati? Po svojim lažima za dnevnu upotrebu?
Zakoni RS (o zabrani rada institucija BiH) ne postoje. Nema ih. Nema se po čemu postupati. Zakoni BiH postoje. I onaj KZ BiH i onaj ZKP BiH. Postoji i Sud BiH. I Tužilaštvo BiH. I SIPA. I Granična policija … U tim zakonima piše da oni koji napadnu ustavni poredak moraju biti uhapšeni i procesuirani. Dakle, država MORA hapsiti Dodika. A Dodik nema na osnovu čega rušiti državu. I baš zbog toga su beskrajno glupi oni tekstovi urednika iz MIP-a i NiP-a u kojima piše da je Dodik gubitnik iako nije uhapšen.
Šta će se desiti ako ako Dodik pravosnažno bude osuđen u slučaju OHR? Ništa. On će i dalje biti predsjednik RS, iako, po presudi Suda BiH ne može biti. Ali nećemo, reče ministar vanjskih poslova BiH, slati policiju na Dodika da bismo proveli presude Suda BiH.
Pa, ako to nećemo, šta, onda, hoćemo? Neće ga hapsiti. Ok. Neće pregovarati s njim. Ok. Šta je, onda, treća opcija? Da neko treći to uradi u ime države Bosne i Hercegovine? E, to neće onaj treći.
Kada me, dok je još trajala euforija, jedna ozbiljna kolegica iz regije, koja je tih dana izvještavala iz Banje Luke, upitala koliko će još, nakon izdavanja naloga za privođenje Milorada Dodika, morati ostati u BiH da bi dočekala policiju, rekao sam joj – idi ti odmah kući.
Hiljadu se upitnika, siguran sam, pojavilo u njenoj glavi tada, ali to je, nažalost, bio jedini tačan odgovor. Znam, u bilo kojoj državi ne bi postalo normalno to da neko koga traži državno pravosuđe bude dostupan svima i svakodnevno. Osim tom pravosuđu.
Stvar je ovdje jasna – Milorad Dodik ili mora biti uhapšen ili se s njim mora pregovarati. Ne može nijedno od navedenog. Jer nijedno od navedenog od RS pravi Transnistriju, a od BiH Moldaviju.