BiH je politički paralizovana. Članstvo u EU, pod ovim uslovima, nije realno – ali je, iz perspektive Brisela i Berlina, jedini održiv put. U suprotnom, zemlja bi mogla dodatno skliznuti u nestabilnost.
Predsjednik Milorad Dodik traži kontakt s Putinom i želi otcijepiti srpski entitet iz Bosne i Hercegovine. Zbog toga je za njim raspisana potjernica. Nedaleko od granica EU, situacija eskalira.
Zapravo bi Milorad Dodik već odavno trebao biti u pritvoru. Ipak, dosad se niko nije usudio da ga uhapsi, iako je nalog za njegovo hapšenje izdat prije više od mjesec dana. Tako je Dodik iskoristio svoju slobodu da se sastane s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – i da pritom omogući prijetnje nasiljem upućene njemačkoj državnoj sekretarki Anni Lührmann, piše njemački Welt.de.
Dodik je predsjednik manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini – Republike Srpske. Optužen je da pokušava otcijepiti taj entitet od ostatka zemlje. U tom cilju donio je zakone prema kojima pravosudni organi države Bosne i Hercegovine i državna policija više ne bi imali nadležnost na teritoriji Republike Srpske. To bi predstavljalo faktičku podjelu zemlje – s nesagledivim posljedicama koje bi mogle ugroziti mir.
„Dodikove prijetnje i konkretni pokušaji da se Ustav Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj podriva, i to i nasilno, graniče s pokušajem puča“, rekao je Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, za Welt na marginama Diplomatskog foruma u Antaliji, koji je organizovalo tursko Ministarstvo vanjskih poslova. Schmidt obavlja funkciju koja mu daje široka ovlaštenja za očuvanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Može donositi i poništavati zakone te smjenjivati nosioce funkcija ako ugrožavaju mir u zemlji – poput Dodika.
Jedan bosanski sud je pozvao Dodika na saslušanje zbog sumnje da je prekršio Ustav zemlje, što je on ignorisao, zbog čega je izdat nalog za hapšenje. U toj uzavreloj atmosferi, Lührmann je kao predstavnica njemačke vlade otputovala u BiH – kako bi jasno stavila do znanja da Njemačka neće tolerisati napade na integritet zemlje.
U Banjoj Luci, glavnom gradu srpskog entiteta, sastala se s predstavnicima opozicije i civilnog društva. Tamo su joj, prema vlastitim navodima, Dodikovi predstavnici prijetili i proglasili je personom non grata. Međutim, Dodik nema ovlaštenja da nekoga proglasi nepoželjnom osobom, jer srpski entitet nije samostalna država – iako bi Dodik to želio. Incident je očigledno bio reakcija na sankcije koje su Njemačka i Austrija uvele Dodiku. On i njegovi najbliži saradnici više ne smiju ući u te dvije zemlje.
„Dodik je Republiku Srpsku proglasio svojom ličnom tvrđavom – s tvrdnjom da ga sve bezbjednosne snage trebaju braniti“, kaže Schmidt. „To je moglo dovesti do konfrontacije – recimo između lokalne i državne policije.“ Do toga nije došlo zahvaljujući promišljenom postupanju i mudroj intervenciji međunarodne zajednice.
Najveća kriza od rata u Bosni
U međuvremenu je Ustavni sud Bosne i Hercegovine privremeno stavio van snage separatističke zakone o pravosuđu u srpskom entitetu. Ipak, eskalacija time nije izbjegnuta: Bosna i Hercegovina se nalazi u najvećoj krizi od rata 1992–1995, u kojem je ubijeno više od 100.000 ljudi. Zbog napete situacije, EUFOR je već u martu poslao dodatne vojne trupe u BiH.
Prema nezvaničnim informacijama portala klix.ba, riječ je o kontingentu od oko 400 vojnika koji će pojačati već prisutnu snagu EUFOR-a od približno 1100 ljudi. EUFOR nadzire mirovni sporazum potpisan nakon rata i ima zadatak da obezbijedi sigurno okruženje i spriječi sukobe.
U centru pažnje sada je pitanje šta će biti dalje s Dodikom. Neovisno od potjernice, u februaru je već osuđen na godinu dana zatvora i gubitak funkcije zbog nepoštivanja ustavnog poretka, a protiv te presude je uložio žalbu. Državna agencija SIPA do sada ga nije uhapsila. Smatra se da bi to bilo preopasno, jer je Dodik konstantno okružen naoružanim tjelohraniteljima. Zbog toga su visoki bosanski političari tražili da im EUFOR pruži zaštitu. No, prema pisanju Euronewsa, Brisel je to odbio – možda upravo zbog bojazni od eskalacije.
Schmidt kaže da razumije suzdržanost EU, jer hapšenje kriminalaca ne spada u mandat EUFOR-a – iako je to stvar interpretacije. No dodaje i da mogu postojati situacije u kojima se mora spriječiti eskalacija. „Najbolje bi bilo da se takva pitanja ni ne otvaraju.“ Nalog za hapšenje se „ne može jednostavno ignorisati, to potkopava vladavinu prava. Dok god postoji, mora se izvršiti“, kaže Schmidt. „Daljnje postupanje je na sudovima, tužilaštvu i odbrani.“
Njegova formulacija otvara mogućnost još jednog scenarija – postizanja dogovora pred sudom uz obustavu naloga za hapšenje. To bi možda bilo taktičko rješenje, ali strateški gledano, Bosna i Hercegovina i dalje ostaje pred ruševinama svog komplikovanog ustavnog poretka. Iako je Dejtonski mirovni sporazum okončao rat 1990-ih, stvorio je složen politički sistem opterećen etničkim tenzijama i blokadama.
Bosna i Hercegovina je politički paralizovana. Članstvo u EU, pod ovim uslovima, nije realno – ali je, iz perspektive Brisela i Berlina, jedini održiv put. U suprotnom, zemlja bi mogla dodatno skliznuti u nestabilnost, što bi vanjski akteri poput Rusije rado iskoristili. Zbog svog položaja, zapadni Balkan se smatra ulaznim vratima u Evropu.
Schmidt vidi samo jedno rješenje: političku promjenu u srpskom entitetu. „Primjećujemo da podrška Dodiku u Republici Srpskoj slabi i da njegovi pokušaji polarizacije ne uspijevaju“, kaže on. Više pokušaja organizovanja masovnih skupova nije uspjelo. „Preusmjerenje Republike Srpske putem snažnije opozicije, koja bi zatim preuzela i odgovornost za vlast, moglo bi brzo okončati mnoge trenutne krize.“ Do tada, način na koji se postupa s Dodikom ostaje test sposobnosti Evrope da osigura stabilnost i vladavinu prava u svom neposrednom susjedstvu.