data-nosnippet>
Ono što se desilo na današnjoj sjednici Vijeća ministara Bosne i Hercegovine nije samo tehnička budžetska stavka! Ovo je političko i institucionalno poniženje, jedna u nizu scena koja pokazuje kako se sistem ove zemlje svakodnevno obezvređuje, i to iznutra.
Odlukom da se dug prema slovenskoj firmi Viaduct naplati iz dobiti Centralne banke BiH, učinjeno je nešto što bi u svakoj ozbiljnoj zemlji pokrenulo politički potres. Kod nas tek još jedna vijest dana koja će biti zaboravljena do iduće sedmice.
Ministri HDZ-a i SNSD-a ovu su odluku izglasali bez ikakve zadrške, preglasali su ministre Trojke. Ovaj čin otkriva svu jalovost sadašnje koalicije na državnom nivou. No, ta činjenica ne amnestira nikoga. Posebno ne Elmedina Konakovića, koji je imao mehanizam da ovo zaustavi na Kolegiju – i nije ga iskoristio. Umjesto toga, dobili smo izjavu u stilu “malo je vjerovatno da će ovo proći”, što zapravo znači: već je prošlo, ali ja nisam spreman da to otvoreno priznam.
Tu dolazimo do ključnog problema slabost Trojke više nije političko pitanje, to je sada pitanje političkog i institucionalnog integriteta. Jer dok se deklarativno zalažu za reforme, evropski put, funkcionalnu državu, u praksi gledamo kako ih saveznici iz HDZ-a i SNSD-a redovno nadigravaju.
A Trojka se, umjesto da povuče crvene linije, povlači u PR igre saopštenja, statuse, spinove. Tako se Konaković hvali kako su danas usvojili Odluku o ukidanju viza tokom sezone za državljane Kraljevine Saudijske Arabije, Sultanata Oman i Kraljevine Bahrein. Bravo majstori!
Vrlo jednostavno politička strategija im se svela na iluziju kontrole, a realnost nas svaki put brutalno podsjeti da su brojke neumoljive dva glasa protiv tri uvijek znače poraz. Posebno kad ne koristite mehanizme da preko Kolegija osporite dnevni red. A, gdje je Edin Forto – on je u SAD na radničkim igrama! I to su ismijali danas ministri SNSD-a, javno pred novinarima! Poniženje, za poniženjem.
Još bolnije od same odluke jeste lakoća s kojom se laže. Građanima se jedno priča, drugo dogovara, a treće potpisuje. Takva politička kultura nije samo neprihvatljiva ona je opasna. Ona cementira nepovjerenje u institucije, obesmišljava izbore i stvara ambijent u kojem je cinizam jedina preostala valuta.
I dok bageri i simbolično i doslovno miruju, gumice pravne, političke, moralne se troše. Nije lako ostati imun i savladati osmijehe Staše Košarca, dok se izruguje pokušajima iz Sarajeva da djeluju kao jaka politička snaga. Amidžićev komentar o “rasutim” sarajevskim političarima više nije samo provokacija to je dijagnoza.
U tom haosu, dolazimo do neočekivanog trenutka – Elmedin Konaković se, paradoksalno, okreće ka Željku Komšiću, moleći da ovo ne prođe. Isti onaj Konaković koji je do jučer Komšića javno propitivao – “Šta je to konkretno učinio za BiH?” Sada od njega očekuje spas.
To nas dovodi do ključne spoznaje Predsjedništvo BiH jeste važno. Važno je ko sjedi tamo, ne samo radi vanjske politike, nego radi unutrašnje stabilnosti. Jer kad institucije popuštaju, a koalicije se raspadaju, važna je svaka tačka otpora, pa makar dolazila od onih koje si do jučer omalovažavao. Zar nije tako Konakoviću? Imajte to na umu kada opet budete obećavali Čoviću Izborni zakon po njegovoj mjeri!
Ova priča nije gotova. Možda ni Viaduct nije kraj, nego tek početak ozbiljnijeg urušavanja onoga što je preostalo od državnog integriteta. Ako išta, građani Bosne i Hercegovine bi barem trebali znati jednu stvar kad im sljedeći put neko iz Trojke obeća “borbu za interese države”, neka se sjete ove sjednice, i načina na koji su je (ne)branili.
nap.ba