data-nosnippet>
jednoj normalnoj zemlji, Milorad Dodik bi bio iza rešetaka. Ne zbog politike, već zbog pokušaja rušenja ustavnog poretka, otvorenog negiranja genocida, političkog progona sudija, javnih prijetnji i kreiranja paralelnog pravnog sistema. U jednoj normalnoj zemlji, on ne bi davao izjave iz “državne vile”, već bi u zatvorskom odijelu slušao tužioce kako čitaju optužnicu, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
Ali Bosna i Hercegovina nije normalna zemlja. Ovdje se čak i slaba pravda mora najavljivati kao velika pobjeda. Ovdje se odlazak pred Sud BiH slavi kao moralni poraz političkog huligana — iako svi znamo da se, osim simbolike, ništa suštinski nije promijenilo. Dodik je još uvijek slobodan čovjek, sa svim polugama moći i političkim imunitetom koji mu garantiraju i domaći i međunarodni akteri.
Jer Nikšić zna istinu: Dodik je morao biti uhapšen. Ne zbog političkog inata, već zato što je svojim potezima brutalno pogazio svaki temelj ustavnog poretka BiH. Ali da bi to rekao, morao bi se suprotstaviti ne samo Dodiku, nego i HDZ-u, međunarodnoj zajednici, pa i vlastitim koalicionim partnerima. A to bi značilo — izlazak iz vlasti.
A vlast je, očito, vrijednija od istine.
Na šta se svela socijaldemokratija u BiH?
Socijaldemokratija bi, u teoriji, trebala da bude politička opcija koja brani radnička prava, jednakost pred zakonom, vladavinu prava, borbu protiv korupcije, antifašizam i društvenu solidarnost. Međutim, u BiH, SDP BiH, a posebno njegovi lideri, već godinama praktikuju pragmatičnu politiku bez ideala, sve pod krinkom “stabilnosti”, “kompromisa” i “funkcionisanja institucija”.
Nikšić i njegova garnitura više liče na administratore raspada sistema nego na borce za pravdu ili jednakost.
Gdje je nestala hrabrost?
Nekada su ljevičari ginuli za ideale. Danas šute za direktorske fotelje. Umjesto političkog otpora — imamo birokratski cinizam. Umjesto moralnog autoriteta — imamo PR fraze i vješto odmjerene izjave. Nikšić nije jedini, ali je simptom. On predstavlja generaciju političara koji znaju šta je ispravno, ali to neće reći, jer bi ih istina mogla koštati komfora.
Na sceni nemamo više ni opoziciju, ni koaliciju, već jednu veliku partiju statusa quo. Svi su oni zajedno — i SDA i HDZ i SNSD i SDP i NiP i NES — u istom brodu: samo da se ne talasa. A pravda? Pravo? Ustav? To su tek alati za dnevnopolitičke obračune, ne i svrhe djelovanja.
Šutnja nije neutralna
Šutnja socijaldemokratije danas nije neutralna. Ona je aktivan doprinos sistemu u kojem je Milorad Dodik slobodan čovjek. Ona je signal svima da se rušenje države ne kažnjava, nego pregovara. Da genocid nije razlog za osudu, nego za “razumijevanje političkog konteksta”. I da je pravda uvijek sekundarna u odnosu na političku stabilnost — čak i kada ta stabilnost vodi direktno u raspad.
Jer kako drugačije objasniti da neko poput Dodika, koji sistematski razgrađuje BiH već 15 godina, još uvijek sjedi za pregovaračkim stolom, dok se žrtve deportacija, logora i ratnih zločina još uvijek bore za elementarnu istinu? Kako objasniti da su presude za rušenje države stvar pregovora, a ne zakona?
Nema socijaldemokratije bez istine
Socijaldemokratija bez istine je samo još jedna stranka u službi statusa quo. Nema borbe za radnike, dok šutimo pred tiranima. Nema jednakosti, dok pristajemo na etničke ucjene. Nema pravne države, ako se pravda dozira prema političkoj potrebi.
A nema ni budućnosti, dok se Dodikovi zločini relativizuju, a Nikšićeva tišina slavi kao razboritost.
Vrijeme je da neko kaže ono što Nikšić nije smio:
Dodik je kriminalac. I mjesto mu je u zatvoru. Sve drugo je saučesništvo, piše Osmančević.