Bosanski Mahmud Abas, poznatiji u narodu kao Elmedin Dino Konaković, više ne može sakriti paniku.
Šuplja priča više ne prolazi ni kod koga, osim kod šačice klijentelista interesno vezanih za njegovu stranku. Niko više ne nasjeda na laž da je za sve kriv neko drugi, jer on i njegovi partneri po vertikali drže sve poluge vlasti u Bosni i Hercegovini. Rezultata nemaju i vlast se više ne može kriti iza opozicije, piše Muamer Bandić zastupnik u Skupštini KS i član Predsjedništva Stranke za BiH za Patriju.
Da njegovo trovačko djelovanje ne ugrožava opstanak naše države, njegove propagandne laži bi živjele negdje na društvenim marginama, poput neke jeftine komedije. Međutim, iako bez izbornog legitimiteta, on je taj koji u naše ime odlučuje šta će se i kako raditi u ovoj zemlji, tako da nije vrijeme da se smijemo njegovim ispadima već da se probudimo i pomno pratimo šta to sve ispod stola dogovara sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, kako nas sutra ne bi boljela glava kada se probudimo u nekoj lokalnoj varijanti Palestine ili Čečenije.
Zašto ga poredim sa Abasom? Zbog toga što koriste istu matricu i teško da postoje dvije sličnije političke persone u svijetu politike. Ponizan i susretljiv prema neprijatelju, a izrazito represivan i otrovan prema bilo kakvoj opoziciji unutar sopstvenog naroda. Isto tako, maksimalno kooperativan u realizaciji tuđih interesa nauštrb vlastitog naroda i države, te apsolutno opredijeljen za očuvanje vlastite pozicije moći i ličnog interesa uskog kruga genetski predodređenih saradnika.
Njegov dolazak u Vijeće ministara BiH ohrabrio je Beograd i Zagreb da nastave tamo gdje su stali okončanjem agresije, sada samo drugačijim hibridnim sredstvima, a za šta im naš vrli ministar za kolut naprijed ostavlja prostor i redovno nalazi opravdanja za svaki čin vandalizacije suvereniteta naše države i pritiskanje svih onih bolnih tačaka našeg naroda. Nikada jači i otvoreniji nisu bili njihovi napadi na našu domovinu, a isto tako nikada nisu imali pouzdanijeg lokalnog vazala.
Kako se nama desio ovaj projekat iza kojeg realno ne stoji ništa, osim prazne ljušture sazidane od laži, pljuvanja i podvala svakome ko se nađe na njegovom destruktivnom putu?
Nasjeli smo na klasično šibicarenje i onu sarajevsku šanersku prodaju cigle, samo malo bolje upakovanu.
Prodao nam je priču da se za samostalni politički projekat odlučio zbog fiknutog teleta u JKP ZOI. Da napušta komfor i sigurne pozicije koje mu nudi SDA i ulazi u neizvjesnost samostalnog političkog projekta, kako bi se “borio” za pravdu i izgradnju idealnog društvenog poretka.
Na tom križarskom pohodu je kriminalizirao sve, a i svakoga ko se drzne da ne prihvati njegove sulude ideje. Sve vrijeme pali i usmjerava reflektore na svaki postupak koji nije po njegovim uzusima, obilježavajući ga kao strašni kriminal kojega se treba riješiti i nudi sebe kao mesiju koji će sve postupke voditi javno i transparentno, a procedure učiniti idealnim i pravednim.
Tako je i svoju “borbu” za poziciju predstavljao kao posebnu misiju i jedinu alternativu koja može srušiti tadašnju vlast, koju je nazivao režimom. Obećavao je i 300 mjera koje će Sarajevo učiniti evropskom metropolom.
Pa sjeća li se iko danas tih 300 mjera? Je li išta od obećanog realizirano i da li je Sarajevo pod njegovom palicom postalo evropska metropola? Vi koji na prvu niste sigurni šta da odgovorite, izađite napolje i prošetajte, u bilo koje doba dana ili noći, i uvjerit ćete se da je sve to bilo klasično šibicarenje. Uvjerit ćete se da tražite kuglicu ispod kutije praznih šibica, dok vam se ulični performer smije u oči.
Populistička politika koju vodi kao jedinu vidljivu perspektivu ima razbijanja naše države na enklave i raštrkane lokalne samouprave, a on sebe vidi kao lider sarajevske samouprave, kojom suvereno upravlja od 2015. godine.
Pripreme je počeo prvo kao šef Kluba zastupnika SDA u Skupštini Kantona Sarajevo (SKS), a stvarnu moć je dobio kao SDA kantonalni premijer, pa kao NiP-ov predsjednik SKS, a danas kao predsjednik jedne od vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini te ministar vanjskih poslova BiH. Kao što vidimo, stranke se mijenjaju, ali jedna konstanta ostaje, a to je da je bosanski Abas u Sarajevu vlast već skoro punih deset godina i da je naša današnjica direktan proizvod njegovih populističkih politika.
Kada ga kojim slučajem pitate ko je kriv za stanje u Sarajevu po bilo kojem pitanju, bilo političkom ili komunalnom, spremno će odgovoriti: prethodna vlast! I tu nam istu ciglu prodaje već punu deceniju.
A činjenica je da iza ovog prepametnog i prepoštenog prodavača magle ostaje samo “spaljena zemlja”. Tako je bilo u KK “Bosni”, nekadašnjem šampionu Evrope, a tako je i u Kantonu Sarajevo, gdje njegova kamarila nije u stanju osigurati ni vladavinu prava, a ni osnovne komunalne usluge za građane jednog evropskog glavnog grada po standardima vremena u kome živimo.
Dok bez zadrške pljuje po ljudima koji brane i ovo malo digniteta i države što nam je ostalo, snishodljivo poziva na relaksaciju odnosa i dijalog s neskrivenim mrziteljima i neprijateljima naše države i naroda. Rezultat ovog abdićevskog djelovanja je da nam je društvo duboko podijeljeno, zatrovano mržnjom, da nemamo političku snagu, nikakve jasno artikulisane političke ciljeve pred sobom i da je danas u Sarajevu vrijednija riječ Dragana Čovića ili Milorada Dodika nego, naprimjer, Slavena Kovačevića, Kemala Ademovića ili Azre Zornić.
Ako dopustimo da nastavi ovim tempom, još malo se neće znati ni ko šta treba da radi jer ćemo živjeti u sluđenom društvu orvelijanskih izvrnutih vrijednosti u kome je svaka istina relativna, osim one da je naš Abas uvijek vlast, ali bez prihvatanja bilo kakve odgovornosti za posljedice sopstvenog destruktivnog i diletantskog djelovanja.
A nama običnim građanima ostaje tek da se zagledani kao Maho u lavor pun kišnice, usred ovog Dejtonskog privremenog smještaja, pitamo: Hoće li u ovom gradu sunce ikad zasjati kako treba? Jer sve je počelo diletantski, populistički nestvarno, a nazire se kraj, Abdićevski realno.
