Protesti koji su počeli kao reakcija na tragediju u Sarajevu prerasli su u listu konkretnih koraka za popravku sistema, ali i solidarnost koja se širi među mladima u Banjoj Luci, Tuzli i Zenici. O buntu i aktivizmu studenata, ali i dubokim problemima unutar javnih preduzeća i institucija, u programu N1 televizije govorila je novinarka Rubina Čengić.
Čengić se na početku razgovora osvrnula na snagu i zrelost nove generacije koja je izašla na ulice:
“Mnogi su, u stvari, mislili da oni mogu samo satima da rolaju, ali oni mogu satima i da hodaju i da budu vrlo konkretni i glasni u namjeri da nešto promijene u ovoj zemlji prije svega, i da kažu da ne pristaju na to da im životi budu u opasnosti, ali da žele zapravo mnogo više od toga. Dakle, desilo se nešto što je bilo okidač, kao i u svakoj drugoj sličnoj situaciji. Ovo je stvarno pretragična situacija koju smo imali, pretragičan događaj. Ali za ovakve stvari uvijek mora biti neki okidač. Nekad i ne bude tako strašan kao ovo što se nama desilo 13. februara, ali djeca su stvarno sjajna.”
Dodala je kako se posebno divi njihovom zajedništvu i odsustvu sujete:
“Prvo, divim se njihovoj upornosti, divim se odsustvu sujete. Gledala sam ih kod vas i na još nekim televizijama. To da oni kažu: ‘Ja nisam organizator, ali ja sam imao neke zahtjeve pa sam ih kazao glasno pa su me podržali. Ja nisam organizator, ali sam najglasniji.’ Onda dođe neki dječak koji kaže: ‘Ja sam organizator, ja sam organizovao moju školu, ali ima jedna djevojka koja je pametna.’ Dakle, beskrajno se divim tom odsustvu sujete među njima i tom nekom međusobnom uvažavanju. Baš sam sretna. Dobro smo mi odgojili tu našu djecu. Koliko god smo se mi nekako žalili da su nam i ovakvi i onakvi, pokazalo se da smo zapravo potpuno pogriješili.”
Čengić naglašava da mladi vrlo pažljivo prate društvene procese, čak i kada se čini da su fokusirani samo na svoje telefone:
“Mi mislimo da oni, kad bulje u mobitele, samo igraju igrice. Oni čitaju i slažu neke kockice u glavi i vrlo, vrlo pažljivo slušaju. Dakle, iz njihovih izjava za medije se jasno vidi šta njih vodi. Njih vodi neka socijalna pravda. Oni se vode iskustvima svojih roditelja. Par njih sam upratila koji u kratkim izjavama za medije govore o lošim iskustvima svojih roditelja sa zdravstvom, sa nekim socijalnim pravima. I prije nekoliko dana ste imali – jedan od njihovih zahtjeva je bio ne socijalna pravda, ali socijalna karta, besplatan prevoz, čini mi se, za sve one koji su u stanju socijalne potrebe i tako dalje. Dakle, oni vrlo, vrlo jasno detektuju gdje su problemi.”
Promjene u društvu i odgovornost vlasti
Na pitanje o mogućnosti značajnijih promjena u bosanskohercegovačkom društvu nakon ovog talasa pobune, Čengić kaže:
“Pa, u principu, vrlo je teško nekako biti optimista nakon 30 godina ili 20 godina pokušaja da promijenite vlast, da ih natjerate da budu odgovorni i tako dalje, ali ja sam odabrala i stvarno želim da vjerujem da nam se mogu desiti dobre stvari, da se mogu desiti promjene na bolje. Radi se o dvije stvari. Važno je da vlast shvati da nije potpuno zaštićena, da nije nesmjenjiva, da te fotelje i te pozicije i taj javni novac – da shvate da to nije njihovo privatno vlasništvo i da, koliko god oni izbjegavali komunikaciju s medijima, javna izlaganja i tako dalje, to neko prati i jako dobro zna šta se događa. To je jedna stvar.”
Kao drugu važnu stvar ističe svijest građana o “moći ulice”:
“I druga stvar – da građani shvate da mogu izaći na ulicu i tražiti odgovornost, tražiti promjene. Možda to do sada nije bilo, Bog zna kako, uspješno, ali također moramo se sjećati da mi širom Bosne i Hercegovine imamo neka ovakva okupljanja građana ili neke građanske akcije. Krenite od, ne znam, ‘karton revolucije’, od borbe za zabranu gradnje mini hidroelektrana i tako dalje, i tako dalje. Do toga da smo došli do ovog u Sarajevu – da je nakon dva ili tri dana protesta mladih ljudi vlada podnijela ostavku. Šta će dalje biti s tom vladom? Hoće li ona ostati u tehničkom mandatu ili neće? Hoće li biti promijenjena mjesec dana pred izbore? O tome možemo razgovarati. To je druga tema, drugi problem, ali je važno da ljudi u politici shvate da se njihov rad prati.”
Čengić ističe i ulogu novih izvora informacija:
“I treća vrlo važna stvar – ono što se otvorilo na društvenim mrežama, izvori informacija. Informacije koje su podijelili ljudi koji imaju pristup nekim informacijama kojima pristup nemamo čak ni mi iz medijske zajednice, su također otvorile dodatni prostor da se prati rad vlasti, institucija, pojedinaca i tako dalje. I mislim da je ovo za sve nas vrlo važno. Čak i nije više ključno kako će završiti, iako treba držati pažnju na svim procesima koji će se sada dešavati u institucijama sistema vlasti, prvenstveno u Kantonu Sarajevo, ali i na drugim nivoima. Međutim, ovo su nam sve jako, jako važne lekcije i ove mlade ljude treba podržati da istraju u svojim zahtjevima.”
Problem imenovanja i rada javnih preduzeća
Govoreći o ostavci direktora GRAS-a Senada Mujagića i stanju u tom preduzeću, Čengić je bila vrlo jasna u ocjeni odgovornosti:
“Mnogo je loših stvari koje smo saznali nakon ovog nesretnog događaja. Ali, kako bih vam rekla, nažalost, nije pretjerano novo. Mi znamo da od 1996. godine, od prvih parlamentarnih izbora nakon uspostave mira, ljudi olako ulaze i olako prihvataju javne funkcije. Direktor GRAS-a je, po mom slobodnom mišljenju – izvinjavam se čovjeku ako ga vrijeđam – potpuno olako prihvatio poziciju direktora GRAS-a. To što smo mi slušali njegovu emotivnu izjavu neki dan, na rubu suza, da njegova djeca čitaju natpise i slično… Gospodine, oprostite, ali vi ste, nadam se, zdrave pameti prihvatili poziciju direktora javnog preduzeća GRAS. Preduzeća za koje i ptice na grani znaju da je u ogromnim problemima. I vi sada kažete: vozilo preduzeća čiji sam ja direktor ubilo je jedno dijete. Vi to kažete, ali očito ne shvatate kolika je odgovornost na vama. Vi kao direktor ste odgovorni i za servisere, i za vozila na cesti, i za prugu, i za sve drugo. Ljudi ulaze i prihvataju pozicije nerazmišljajući o odgovornosti. Na isti način ljudi prihvataju pozicije ministara, ministrica, premijera, predsjednika, upravnih i nadzornih odbora.”
Dotakla se i rada pravosuđa u ovom slučaju:
“Ono što se dodatno osvjetljava kao problem su tužilaštva. Ovo što se desilo sa Tužilaštvom Kantona Sarajevo, koje je bilo spremno da predloži pritvor za vozača autobusa, a da nije pregledalo ključne dokaze poput videokamere iz tramvaja ili videokamera sa okolnih zgrada i tužilaštvo koje je reklo da je izuzelo snimak kojeg uopšte zapravo nije. Ljudi ne vode računa o formulacijama. Mogli su kazati: izuzeli smo disk, sad ćemo ga pregledati. Kome je uopšte moglo pasti na pamet da ta kamera ne radi, pritom ne radi tako dugo?”
Čengić ističe i problem lažnih obećanja o kamerama u javnom prijevozu:
“Dakle, mi jesmo povremeno mogli vidjeti u nekim vozilima fotografije džeparoša koji ‘operišu’ u javnom prijevozu. I kao, razmišljate o tome, pa čekajte, rekli su da ima ili neki videonadzor ili da će biti neki zaštitar, ali dobro, pomislite da se u toj gužvi možda kamera i ne može vidjeti. Međutim, nama su ljudi koji su plaćeni iz budžeta koji mi punimo, koji su imenovani da obavljaju neku funkciju za nas, rekli da to radi. I mi bismo im trebali vjerovati. Ali smo sada došli u situaciju da smo se nakon ove nesreće, podijelili kao društvo nekako u dvije grupe, kao ko je sad za djecu, ko je protiv djece, ko je za poziciju, ko je za opoziciju.”
data-nosnippet>