data-nosnippet>
Oprezne i šture informacije o gašenju Al Jazeera Balkans sa sjedištem u Sarajevu pokazuju još jednom stanje u medijima u glavnom gradu. Očito se iz kolegijalnih razloga malo ko odlučuje i da objavi vijest, čak ogoljenu do brutalnosti, od bilo kakvih informacijama koje bi nam rekle o čeme se radi, ko je krivac i šta je uzrok za ovakav potez (osim naravno nekih Avdinih informacija na X) jer navoditi za ovakvu odluku centra u Kataru “finansijske“ razloge i smiješno je i glupo.
Bez obzira što znamo koja politička opcija je u sarajevskoj Al Jazeeri već odavno krojila politiku i kako (i što su mnogi kao i ja u toj TV kući bili na “crnoj listi“), ovo uopće nije dobra vijest.
Slično je nedavno bilo s informacijom da se Šolak povlači iz N1, tačnije svih tih kompliciranih kombinacija po kojima je kontrolirao ovu TV kuću kao i druge pripadajuće medije. U Sarajevu je o tome, ironije li, informirao građane N1, dok smo o pravoj aferi saznali iz medija u Srbiji, malo prije toga i u Hrvatskoj, i da Vučić preko telekoma Srbije ulazi… Iskreno ova vijest je puno starija od reakcije urednika N1, ali niko o tome ništa ne napisa. Kolektivna ćutnja i solidarnost? Sa čim? Uz tolika novinarska udruženja. Ako ti raskrinkas mene ja ću tebe?! Jer u novinarskim krugovima se mora o tome znati.
Kao što se ne piše i ne govori o drugim TV kućama koje se u Sarajevu otvaraju a za koje su u kuloarima otvoreno govori da su “Vučićeve“ – prateći kanale finansiranja. Zašto se ćuti kako nam i preko koga sve Vučić u sred Sarajeva ispira mozak?
S druge strane vidjeli smo novu upravu FTV-a, o BHRT ne vrijedi više ni riječi trošiti. TV Face koji već odavno preoblikuje bošnjačku pamet nastavlja raditi…
Sve je ovo vrlo, vrlo opasno jer mediji i dalje imaju veliku moć. Posebno zabrinjavanja autocenzura kojoj sve više svjedočimo i brojne teme o kojima se ne govori, dok se recimo na mrežama o tome vode žestoke polemike.
Ironija je da danas, kad se tvrdi da nismo nikad imali veće slobode, imamo medije koji nisu dorasli medijima kakve smo imali u ratu. Umire kritička misao, umire istraživačko novinarstvo, kredibilni urednici i kredibili autori…
Zbog ovoga se ne mogu radovati. Ovo nas sve treba jako zabrinuti. I otvoriti nam oči. Da dobro gledamo šta i gdje čitamo i ko nam i šta govori. Imajući na umu vlasničku strukturu medija. I sve ovo pred izbornu godinu. I dok obilježavamo 30 godina od genocida. U slučajnosti već odavno ne vjerujem.