A šta ako Vučić ostane i protesti ne promijene ništa?
“Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija. Ne može se tražiti Vučićeva smjena, a njegovati četništvo i svetosavlje. Ne može se tražiti odgovornost, a negirati genocid u Srebrenici. Ne može se tražiti pravna država i svojatati Crna Gora. Ne može se na protivnike ići urlikom ‘Šiptari’ i ‘Kosovo je srce Srbije’. To je elementarna istina koju Srbija odbija da nauči. Ne ide to!”
Prošla je godina dana otkako je Novi Sad bio epicentar tragedije i nacionalne sramote. Šesnaest ljudi poginulo je pod nadstrešnicom željezničke stanice – u državi koja ne umije sagraditi ni zaklon od kiše, a kamoli društvo dostojno života. Godinu kasnije – isti grad, isti narod, ista zemlja. Samo su svijeće svježije, a laži sistema godinu dana starije.
Kada se pogleda odozgo, vidi se šablon koji Srbija ponavlja decenijama: narod se probudi, energija bukne, zapali nebo – i potom se raspe u besmisao. Kao bujica koja nikada ne postane rijeka.
Hiljade ljudi ponovo su na ulicama – kažu, njih 150 hiljada: studenti, građani, ožalošćeni, bijesni. Svi nose transparente s natpisom “pravda”, i u grudima nadaju se da će režim pasti. Sve je to plemenito i iskreno. Ali – šta ako Vučić ostane? Šta ako protesti opet ne donesu promjenu?
⸻
Ideologija kao beton pod nogama
“Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija.”
Ta rečenica je suština koju Srbija uporno odbija da nauči. Ne može se rušiti Vučić, a njegovati četništvo. Ne može se tražiti odgovornost, a negirati genocid u Srebrenici. Ne može se mahati ruskom zastavom i slikom Isusa s loknama, a istovremeno zahtijevati demokratiju. Ili, kako kaže Boris Dežulović: “Ne postoji svetosavska Srbija koja će biti građanska i moderna, zaboravite to, to ne postoji!”
Dokle god Srbija pokušava demokratiju zamotati u mantiju i ćirilicom izvezene mitove – ništa se suštinski neće promijeniti. Vučić će ostati, jer on nije samo predsjednik; on je simptom. Metastaza jedne moralne bolesti koja traje mnogo duže od njega samog. On je proizvod ideologije koja se nikada nije pokajala, koja i danas, u 2025. godini, sanja pobjede u izgubljenim ratovima.
⸻
Protesti bez katarze
Kolega Vlado Vurušić je tačno napisao: “Srbija je u političkom i društvenom vakuumu.”
Protesti su postali ritual, obred bez vjere. Šetnje, parole, svijeće, aplauzi – i onda ništa. Sutradan Vučić opet na televiziji, Šešelj življi nego ikad, tabloidi divljaju, a narod se vraća svakodnevnim mukama.
Jer pitanje više nije koliko nas ima, nego šta hoćemo. A to “šta hoćemo” izgubljeno je između patriotizma, bijesa i neizgovorenog pokajanja. Student nosi transparent “Srušimo diktatora”, a iza njega neko maše zastavom s četirima ocila. Na binu izlaze “ratni veterani”, a niko ne pita – iz kojih to ratova i protiv koga?
Zato svaki srbijanski protest, ma koliko masovan i iskren bio, ostaje zarobljen u paradoksu: želi promjene, ali ne i promjenu sebe. Hoće novu vlast, ali staru ideologiju. Riješiti se Vučića, ali zadržati Vučićevu Srbiju – onu koja se kune u Kosovo, Rusiju, mitove i zločince.
⸻
Vučićev genij destrukcije
Aleksandar Vučić nije genije politike – on je genije destrukcije. Ne stvara, ali zna kako svaku promjenu pretvoriti u blato svoje koristi. Njegov sistem ne funkcioniše, ali opstaje. On ne rješava – on iscrpljuje. Njegova formula je jednostavna: umori sve, pa vladaj.
On zna da većina nema snage za dugi marš do slobode. Zato i pušta proteste da traju – jer zna da svaki bijes ima rok trajanja. Ne hapsi sve, samo posmatra. Kad vidi rusku zastavu među studentima, nasmiješi se. Kad čuje “ustaše” i “Šiptari”, zna da je pobijedio. Jer to znači da se ništa nije promijenilo – samo je masa promijenila boju majica.
Kad ih iscrpi, raspisuje izbore – siguran da će opet pobijediti. I s TV ekrana cinično pita: “Šta vi hoćete više, bre?!”
I zato opstaje. Jer je duboko usađen u ideološku matricu koja se ne kaje, već reciklira. A i kad bi sutra otišao – izniknuo bi novi Vučić. Možda s novim licem, boljim engleskim i manje histerije, ali s istim programom: Srbija iznad svega, mrtvi prije živih, mit iznad zakona.
⸻
Šta zapravo hoće studenti?
Studenti su svjetlo u tami – ali i svjetlo zna zaslijepiti. Donijeli su energiju, ali ne i viziju. Ne znamo šta misle o Kosovu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj. Možda je i bolje što ne znamo. Nema zastava EU, ali ima ruskih – i to nije samo estetski, nego suštinski problem.
Ne može se prema Evropi s Putinom u srcu. Ne može se graditi demokratija uz poklike “Kosovo je Srbija”. To nije demokratija – to je nacionalizam u novom pakovanju.
Ako je Vučić bolest, Srbija još nije prihvatila dijagnozu. A bez dijagnoze nema ni terapije.
⸻
Mit o spasu kroz smjenu jednog čovjeka
Svi sanjaju Vučićev pad, ali niko ne zna šta poslije. Kao da je njegov odlazak sam po sebi rješenje. Nije. Ako ode, a sve ostane isto – Vučić je i dalje tu. U jeziku, u školskim udžbenicima, u medijima, u Crkvi, u akademiji, na tribinama.
To je tragedija Srbije: želi promjenu, ali ne transformaciju. Hoće da skine tiranina, ali ne i tiraniju u sebi. Da ukloni lik s bilborda, ali ne i duh s oltara Crkve Srbije.
Zato pravo pitanje nije “hoće li Vučić pasti” – nego “hoće li građanska Srbija ustati?” Ako je uopšte ima, mimo onih čuvenih 0,2 posto.
⸻
Režim koji se raspada, ali ne odlazi
Vučić gubi kompas. Režim puca po šavovima. Propaganda postaje karikatura. Laži su toliko tanke da i njegovi najodaniji počinju sumnjati. Ali raspad može trajati dugo. Diktature ne umiru od istine, nego od odlučnosti – a nje je sve manje.
⸻
Šta ako se ništa ne promijeni?
Zamislite taj scenarij: protesti se ugase, Vučić ostane, EU šalje rezolucije, opozicija se dijeli, studenti odlaze u inostranstvo, Šešelj se smije na Pinku. I Srbija se vraća svom omiljenom položaju – između samosažaljenja i ludila.
A narod opet šapuće: “Nije dobar, ali bar je naš.”
I sve kreće ispočetka.
⸻
Srbija ima šansu – ali ne ovakvu
Da, Srbija ima šansu. Ali ne ovako. Ne s Vučićem, ali ni s njegovim duhovnim nasljednicima. Ne s Rusijom, ne s mitovima, ne s “svetosavskim delirijem” koji pokušava pomiriti Evropu i Srebrenicu bez pokajanja.
Srbija mora izgubiti ono najgore u sebi da bi pronašla ono najbolje. Mora prestati da se vidi kao vječita žrtva i da svijet nešto “mora” zbog nje. Mora srušiti zid između realnosti i mitomanije.
Ako to ne učini, imaće Vučića – makar se on zvao drugačije.
⸻
Pad bez dna
Zato pitanje “A šta ako Vučić ostane i protesti ne promijene ništa?” nije pesimizam – to je realizam. Jer ako se ne promijeni ideologija, ako ne dođe do katarze, ako se ne odbace ratne laži i mitovi, Vučić će ostati. Možda bez funkcije, ali s duhom koji vlada.
Biće u svakom udžbeniku koji laže, u svakoj himni koja poraz slavi kao pobjedu, u svakom popu koji blagosilja tenk, u svakom novinaru koji šuti.
Vučić nije samo čovjek – on je mentalitet.
A mentalitet ne pada na izborima.
Da bi Srbija zaista postala slobodna, mora pasti Vučić – ali i Srbija koja ga je stvorila.