data-nosnippet>
U nedjelju je političko Sarajevo ponovo pokazalo sav jad i bijedu svoje selektivne moralne i političke panike. Kada je stigla vijest o smrti srpske povratnice kod Lukavca, Denis Bećirović, Zukan Helez, Nerin Dizdar i ostatak političke nedonoščadi Trojke utrkivali su se ko će prije napisati osudu, izigravati moralnu vertikalu i pozivati na hitnu akciju. Niko nije čekao informacije, niko nije pitao šta se zaista dogodilo. Važno je bilo ostaviti dojam „odgovornih državnika“.
Kad se ispostavilo da je žena preminula prirodnom smrću, a to tvrdi Tužilaštvo TK, svi su naglo zašutjeli. Niko da povuče izjavu, niko da se izvini javnosti zbog bespotrebnog uznemiravanja, a kamoli da prizna sopstvenu površnost, brzopletost i političko foliranje.
Ali zato šute pobrojani a i mnogi drugi politikanti sarajevske čaršije na činjenicu da povratnici Bošnjaci i Hrvati godinama doživljavaju nasilje, progone, napade, ubistva i sistemsku diskriminaciju u manjem bh. entitetu.
Isti ti glasnogovornici jeftinog moralizma se povlače u mišje rupe. Nema hitnih sjednica, nema javnih osuda, nema međunarodnih apela, nema pritiska na institucije Republike Srpske, niti poziva stranim ambasadama. Nema ih ni kada povratničke porodice bivaju prinuđene da se iseljavaju iz svojih kuća u Kozarcu, Prijedoru, Janji, Foči, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Doboju, Kotor Varošu, Tesliću. Da napuštaju svoja ognjišta, jer ih institucije Rs-a sistematski maltretiraju, a federalne vlasti i političko Sarajevo se ne usuđuju ni da ih institucionalno zaštite, ni da ponude ozbiljan politički okvir za povratak i sigurnost.
Zvanične podatke je teško pronaći, jer MUP Rs, osuđen za genocid zna šta mu je i danas posao. No, prema nezvaničnim podacima, u Rs-u je od Dejtona do danas izvedeno preko 1.000 napada na povratnike Bošnjake, a najmanje 13 je ubijeno i 22 teško ranjeno. To su ljudi sa imenom i prezimenom, sa porodicama, sa svojim životima koji su brutalno prekinuti ili uništeni.
Možete li se sjetiti političko – institucionalne histerije na te napade u posljednjih pet ili 10 godina. Teško, jer je nije ni bilo, jer su tada oni koji se danas utrkuju osuditi smrt prirodnim putem, imali neka preča politikantska posla. A da su kojim slučajem tada reagovali revnosno kao u nedjelju možda bi neki povratnički život bio spašen ili neko od ljudi koji hrabro žive u entitetu slobodnih ubica bili zaštićeni od nasilja u svojim zajednicama i institucionalnog progona Dodikovih izvršilaca.
Snajperski metak je ubio Mešu Arnautovića, policajci Rs pretukli su Muradifa Alića do smrti, mina je raznijela Sejfu Ahmetovića pored njegove obnovljene kuće, dok su Hasan Džafić, Rifat Muminović i drugi životom platili cijenu povratka na svoja ognjišta.
Ali niko nikada nije osuđen.
Ni tada, ni sada, Sarajevo nije bilo revnosno. Nisu ti isti Bećirović, Helez, Dizdar i ostali organizovali vanrednu sjednicu Predsjedništva BiH, ni institucija FBiH, niti su išta ozbiljno poduzeli da zaštite te ljude. Nisu inicirali diplomatske proteste, nisu tako promptno i glasno zahtijevali hitno procesuiranje zločina. Ali zato, kad im u nedjeljno popodne zatreba jeftina drama, istrčavaju da osude infarkt i daju Dodiku svježu municiju za njegovu igru “ugroženog srpstva u Federaciji BiH”.
Zahvaljujući toj sistemskoj nebrizi i stalnim napadima, ogroman broj povratnika — Bošnjaka i Hrvata — bio je prisiljen prodati ili napustiti imanja, preseliti se u FBiH ili u inostranstvo.
U manjem bh. entitetu danas su cijela sela ponovo opustošena, džamije i crkve zatvorene, a nekadašnje zajednice koje su preživjele genocid i etničko čišćenje — uništene bez metka, uz blagoslov institucionalnog progona i šutnju sarajevskog establišmenta.
Danas se jasno vidi da toj političkoj klasi povratnici služe isključivo kao povremeni naslov, povremena izjava, povremena statistika. Njihove patnje, sigurnost i život u Rs-u nisu tema sve dok ne postanu zgodan alat za dnevnopolitičke nadgornjavanja s Dodikom.
Zato ono u nedjelju nije greška već odraz lošeg sistema. Sistema u kojem se za Bošnjake i Hrvate u Rs, njihovu sigurnost, životna prava i dostojanstvo — u Sarajevu niko ne bori.
Sistem je to u kojem mrtvi povratnici ostaju brojevi, a živi su prisiljeni da se isele ili žive pod prijetnjom i terorom.
Zato je krajnje vrijeme da politička nedonoščad prestanu s lažnim moralnim egzibicionizmom i počnu tražiti pravdu za stvarne žrtve. Vrijeme je da se licemjerni čuvari lažnog morala konačno pogledaju u ogledalo i priznaju vlastiti kukavičluk, nebrigu i saučesništvo u produženom stradanju povratničke populacije. Vrijeme je da se prestane s fabrikovanjem jeftinih političkih predstava za sarajevsku publiku i da se institucije ovog društva okrenu onima koji žive pod pritiskom, prijetnjama i nepravdom, daleko od kamera i naslovnica.
Dokle god političko Sarajevo pristaje na ulogu nijemog posmatrača i povremenog dželata sopstvenog naroda, dotle će se zločini nastavljati, a etničko čišćenje provoditi bez metka — kroz institucije, šutnju i nebrigu.
Politika ili ono što u Sarajevu misle da je politika mora prestati baviti se vlastitim refleksijama u medijskom ogledalu i konačno spustiti među one koje je godinama zaboravljala.
Jer dostojanstvo i sigurnost ljudi nisu stvar trenutnog političkog hira, nego temelj na kojem društvo ima ili nema pravo da sebe naziva državom.