data-nosnippet>
Nakon prvostepene presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučaju dr. Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, gdje je utvrđena etno-teritorijalna diskriminacija aplikanta, Ustav Bosne i Hercegovine ostao je neizmijenjen. Diskriminatorne odredbe i dalje postoje. Međutim, u presudi Velikog vijeća sud tvrdi suprotno. Šta se, zapravo, u međuvremenu promijenilo?
Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99, za novinsku agenciju Patria
Ova presuda, umjesto da učvrsti povjerenje u pravni poredak, otvorila je pitanje koje podsjeća na staru narodnu: “Ko čuva čuvare?” Jer, ako sud koji bi trebao biti garant pravde pokazuje spremnost da preskoči vlastita pravila, kakvu poruku šalje državama, institucijama i, prije svega, građanima?
Proceduralni apsurdi: punomoćnici, OHR i pravni trikovi
Najprije, pitanje punomoćnika. To nije puka formalnost, nego osnova – ko uopće govori u ime države? Ako u slučaju revizije pred Međunarodnim sudom pravde Sakib Softić nije mogao nastupiti bez nove odluke Predsjedništva BiH, kako je moguće da se u ovom postupku punomoćnicima prizna djelovanje bez odobrenja vlastite vlade?
To nije sitnica, nego ozbiljan problem koji obara cijeli proces. Sud ga je, međutim, preskočio, kao da se radi o fusnoti. Poruka je jasna: kontinuitet države manje je važan od brzine donošenja presude po unaprijed postavljenoj matrici.
Drugi apsurd – famozni “samopoziv” OHR-a. Kako institucija koja može nametati ustavne promjene, donositi zakone (čak i u izbornoj noći) i smjenjivati izabrane zvaničnike, u isto vrijeme može nastupati kao “treća strana” u postupku, i to bez konflikta interesa? Ako iko ima direktan interes za ishod predmeta, to je upravo OHR. Njegova uloga je morala biti isključena. Sve drugo je ruganje ideji nepristrasnosti. OHR nije neutralni posmatrač, već akter. A kada kreator pravila igre uđe u sudnicu kao “objektivan tumač”, to više nije pravo, nego predstava.
Treći problem – selektivno žongliranje dopuštenim i nedopuštenim pritužbama. Sud je, prema navodima, raspravljao o pitanju koje je ranije već bilo proglašeno nedopuštenim. To je proceduralni salto mortale koji se ne bi smio dogoditi ni u opštinskom sudu, a kamoli pred najvišom instancom zaštite ljudskih prava u Evropi. A nije riječ o tehničkoj grešci – ta odluka oblikovala je tok rasprave i omogućila uvođenje strožijeg standarda za status žrtve. Drugim riječima, primijenjen je pravni trik koji obesmišljava sam pojam diskriminacije.
Politika iznad pravde: zanemarivanje etničkog aspekta
Najvažnije je, ipak, svjesno zanemarivanje etničke dimenzije. Podnosilac apelacije dr. Kovačević ukazivao je na kombinaciju etničkog i teritorijalnog kriterija koji mu uskraćuju pravo biranja. Umjesto da se time bavi, Sud je predmet sveo isključivo na teritorijalni aspekt, brišući iz vida samu srž – sistem u kojem građanin nije građanin, nego etnička jedinka smještena u unaprijed određenu kutiju.
To je centralni problem i suština diskriminacije u Bosni i Hercegovini. A baš taj element – najteži i najsporniji – Sud je odlučio zaobići. Jer njegovo priznanje otvorilo bi vrata onome čemu se evropske političke elite opiru decenijama: priznanju da je Bosna i Hercegovina konstruisana kao poligon institucionalizovane diskriminacije.
Sve u svemu, ESLJP pravdu ovdje nije tražio u čistoj formi, već u kalupu političke pogodnosti. Ako se selektivno koriste argumenti, ako se previđaju ključne procesne greške, ako se konflikt interesa maskira kao “doprinos objektivnosti” – onda to više nije pravda. To je politika u togi.