Objava pravomoćne presude i oduzimanje mandata predsjednika Republike Srpske Miloradu Dodiku izazvali su široke političke i pravne debate i izvan granica BiH. Mršava podrška presuđenom dolazi od nekolicine autokrata poput Vučića i Orbana, a tu je i očekivana podrška Rusije, piše prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99 za Patriju.
Izlizana retorika da se radi o presudi protiv entiteta ili čak protiv ‘cijelog srpskog naroda’ (notorni I. Dačić, notorna A. Brnabić i notorni ambasador M. Đurić), potrošena je i intelektualno prazna. Krivične presude uvijek pogađaju pojedinca, a ne kolektivitete. U ovom slučaju pojedinac je entitetski predsjednik koji je kontinuirano podrivao Daytonski mirovni sporazum i svjesno kršio državne zakone. Usput, nalazi se na američkoj crnoj listi i pod sankcijama je nekoliko evropskih država.
Glavni akter ove priče, valjda radi ispipavanja pulsa javnosti i opozicionih političkih stranaka svakodnevno lansira nove ideje za svoje spasenje: opštenarodni protest, formiranje ‘vlade nacionalnog jedinstva’, raspisivanje referenduma o sudskoj odluci (!?), blokiranje evropskog puta (koji je realno blokiran već godinama), napuštanje institucija…
Nije izostao ni serijal uvredljivih poruka prema Bošnjacima od kojih neke u svom korijenu imaju i elemente fašizma, a završna je glasila: “Sve ovo rade muslimani (jer su muslimani) nama Srbima (jer smo Srbi)”.
SNB Srbije u ulozi pravnog arbitra u Bosni i Hercegovini?
Najopasniji presedan iz institucionalnog Beograda u formi političkog atentata dolazi od Savjeta za nacionalnu bezbjednost (SNB) Srbije. Ovaj Savjet, koji je inače dio izvršne vlasti, daje sebi za pravo da komentariše sudsku presudu druge suverene države. To je čin političke agresije gdje SNB želi da arbitrira u pravosudnim poslovima BiH. Ovo nije prvi put da Vučić zloupotrebljavajući SNB kao svoj džepni džoker prelazi granice dobrosusjedskih odnosa i brutalno se upliće u suverenitet BiH.
Slično, i Rusija svako malo traži nekakve konsultacije na Savjetu bezbjednosti UN-a u vezi ‘situacije u BiH’. Zajednički sadržalac srbijanskih i ruskih politika je nastojanje da jedan pravni postupak pretvore u ‘situaciju’, eskalaciju, u krizu u kojoj bi oni bili nosioci ‘deeskalacije’.
Vučićeva reakcija prožeta prepoznatljivom patetikom i generalizacijom pokušava izjednačiti Milorada Dodika s cijelim srpskim narodom, a presudu s napadom na entitet. Njegov diskurs implicira da u BiH moraju postojati ljudi koji su izvan domašaja zakona, što nije ništa drugo nego nastavak istog obrasca koji Vučić već godinama primjenjuje u Srbiji. Tamo gdje on vlada, pravosuđe je podređeno političkom interesu, a kriminalne afere se ne procesuiraju već zataškavaju. To je i uzrok gotovo kontinuiranih osmomjesečnih studentskih protesta u Srbiji.
Vučić, zaokupljen vlastitim političkim preživljavanjem, čini se, samo verbalno oplakuje Dodikovu sudbinu. Iza kulisa, ruska agentura mu je već odradila važan posao – amortizovala studentski bunt ubacujući antizapadne i proruske elemente koji su izvitoperili početne plemenite studentske zahtjeve. U takvom kontekstu, premještanje fokusa na Bosnu i Hercegovinu je dobrodošlo. Vučić se ne libi da koristi ovaj slučaj za nove krugove nacionalističke mobilizacije.
U Srbiji zasad nema potencijala ni volje za vladavinom prava, pa Vučić ne može da prihvati kada se ona počne uspostavljati u BiH. Stoga, pred Srbijom još uvijek stoji pitanje: gdje završava interes jednog hegemonijskog autoritarnog režima, a gdje počinje poštovanje suvereniteta susjedne države?
Presuda kao šansa
Paradoksalno, ova presuda ide u korist građanima Republike Srpske – oslobađa ih, makar simbolično, dugogodišnje tiranije, sistemske korupcije i autokratske vladavine koja je entitet dovela do političkog, ekonomskog, demografskog i moralnog sunovrata. Građani Republike Srpske možda po prvi put imaju pravno artikulisanu potvrdu da niko ne stoji iznad zakona, čak ni Dodik. Presuda, dakle, nije udar na entitet, nego na korupciju, nekažnjivost i političku uzurpaciju prava.
Suverenitet države se ogleda upravo u njenoj sposobnosti da sudi svojim građanima. Granice suvereniteta države danas brani pravosudni sistem. Presuda Dodiku je pokazala institucionalni kapacitet da se provede državna volja. Međutim, stvarna snaga bh. institucija će se mjeriti tek u fazi izvršenja presude. Provedba ove presude će označiti važan trenutak u novijoj političko-pravnoj historiji BiH.
U konačnici, presuda protiv Milorada Dodika jeste pravna, ali i duboko politička činjenica. Ona predstavlja i potencijalnu prekretnicu za opoziciju u Republici Srpskoj, koja ima historijsku šansu da se pozicionira kao alternativa politici straha, izolacije, bahatosti i širenja međuetničke mržnje. Upravo o tome će odlučivati građani koji pristupe vanrednim izborima. Ako opozicione političke partije odluče bojkotovati vanredne izbore, ne moraju izlaziti ni na redovne izbore naredne godine, jer će u tom slučaju izborni pobjednik ionako biti poznat.