data-nosnippet>
Enver Kazaz, profesor književnosti, ratni moralista i vjerovatno član SDA, danas ideolog najlošije političke pojave u Sarajevu u posljednjih stotinu godina — Trojke, ovih dana je objavio tekst koji je teško svrstati i pod najjeftiniju kolumnističku prozu.
Riječ je o pamfletu punom laži, insinuacija i politikantskih podmetanja, u kojem je Kazaz, zgažen vlastitim frustracijama, odlučio braniti antidržavne zahtjeve Dragana Čovića i proglasiti žrtvama evropskog prava upravo one koji sistematski razaraju ideju građanske države.
Posebno je tragikomično kako se Kazaz, profesor književnosti, ovdje usudio igrati pravnog eksperta. U maniru salonskog kafanskog teoretičara tumači pravne procese, apstraktne kategorije evropskog prava i predmete pred Evropskim sudom za ljudska prava. Teško je vjerovati da sve što je napisao nije bilo posljedica čašice viška — jer drugačije nije moguće objasniti gomilu nebuloza kojima je natovario kolumnu na Promteju.
Kazaz koristi isti, potrošeni obrazac, koji godinama vidimo kod ideoloških profitera: uzme jednu poluistinu, spakuje je u insinuaciju, doda dozu kafanskog moralisanja i servira kao neupitnu istinu. Tako je pokušao i ovoga puta: targetirati Slavena Kovačevića, savjetnika i Željka Komšića člana Predsjedništva BiH, te uz patetičnu konstrukciju o “mijenjanju nacionalnosti” osporiti pravo bilo kome da pred međunarodnim sudovima traži zaštitu svojih građanskih prava.
Kazazu i njegovim Trojkašima nikako ne ulazi u glavu osnovna činjenica: u evropskom pravnom sistemu bilo čija etnička pripadnost ne može i ne smije biti povezana s aktivnim biračkim pravom ili pravom da biramo koga želimo na slobodnim izborima. To su standardi civiliziranog svijeta koje Kazaz i njegovi šefovi poput Konakovića, ministra za sve i svašta, ne razumiju, pa uporno pokušavaju podvaliti priču o etničkoj kvoti i elektorskim sistemima koje ni oni sami ne znaju objasniti.
Kazaz u svom tekstu ponavlja floskule o “mijenjanju nacionalnosti”, ne shvatajući da se pred Evropskim sudom za ljudska prava ne sudi etničkoj pripadnosti nego povredi prava građana.
Apelant Slaven Kovačević nije koristio svoju etničku pripadnost u postupku pred Sudom jer je ona, prema evropskim standardima, irelevantna za konzumiranje aktivnog biračkog prava. Ali to Kazazu nije važno. Kao što su mu još manje važne činjenice i istina. Njemu je važan narativ koji servira za interese vlastite političke avlije — a to je da sve one koji se usude osporiti koncept “legitimnog predstavljanja” treba demonizirati.
U grotesknom dijelu teksta Kazaz poteže i “aferu stana”, pokušavajući na najprizemniji način povezati privatne sporove članova porodice apelanta s borbom za građanska prava.
U bilo kojoj zemlji koja drži do institucionalnog dostojanstva, profesor književnosti koji ovako bezočno zloupotrebljava medijski prostor za obračun s neistomišljenicima, bio bi akademski i javno izoliran. No, Kazaz je ovdje uzor moralnog relativizma i intelektualnog cinizma koji odavno više nema veze s profesijom.
Jedan od najvećih apsurda u Kazazovom tekstu je njegova patetična odbrana Trojke. Jer upravo ta Trojka, kako i sam priznaje, nije našla za shodno da kaže ni riječ protiv nelegalne agentice Marine Mijić, koja je svojim djelovanjem direktno rušila evropski put BiH. Umjesto da brani interese države, Trojka je brinula da se ne zamjere Čoviću i zvaničnom Zagrebu.
Nije mala stvar imati talenta za takvu političku prostituciju — bio on prirodni, književnički ili vještački, kod njih je to svejedno.
Kazaz je ovim tekstom, htio ili ne, pokazao sav ambis u koji je upao. Nekoć profesor književnosti, danas puki bilježnik političkih pamfleta koji ne bi prošli ni u medijskoj sekciji srednje škole. Njegov pokušaj da tumači pravne procese članova Kovačevićeve porodice dodatno ga je demaskirao i pokazao koliko je pogubno kad neko s čašicom viška, vođen ličnim frustracijama i političkim nalozima, pokuša biti arbitar u političko-pravnom diskursu.
Za kraj, valja jasno reći: Enver Kazaz nije nikakav nezavisni intelektualac, on je politički poslušnik, salonski tumač naloga koje piše u ideološkoj kuhinji Trojke. Kazaz je zapravo danas tek intelektualna ljuštura, upregnuta u službu najgorih političkih i antidržavnih interesa.
I nije on tu usamljen. Sarajevo već decenijama proizvodi te salonske moraliste s dna — nekadašnjeg urbanog jezgra koji su postali megafoni stranih interesa, domaćih profitera i antidržavnih elemenata.
Ljudi poput Kazaza žive od pisanja ovakvih pamfleta, od poturanj podmetačina i kafanskih teza upakovanih u akademske konstrukcije. Oni nemaju stvarnu političku ideju, ni moralni autoritet, ali imaju beskrajnu spremnost da za šaku političkog utjecaja, grantova ili mizernog privilegiranog statusa brane svaku glupost svoje avlije.
U tom kontekstu, Enver Kazaz je samo simptom šire bolesti ovog društva — bolesti intelektualnog oportunizma, moralnog kukavičluka i beskrupuloznog pragmatizma. Njegovo lažno tumačenje slučaja Kovačević nije borba za istinu, nego pokušaj da se sačuva prostor za vladavinu političkih mediokriteta i salonskih lažova koji su odavno izdali i profesiju i državu.
Nažalost, dok god takvi tipovi poput Kazaza i njima sličnih iz sjene kroje narativ, Bosna i Hercegovina će tonuti sve dublje u podjele, korupciju i nacionalistički geto. Jer njihova borba nije borba za građanska prava, za pravnu državu ni za slobodno društvo — to je borba da njihova fotelja, njihov grant i njihova ideološka kontrola nad javnim prostorom ostanu netaknuti.
Zato, umjesto da se kao društvo bavimo suštinskim problemima — ekonomijom, korupcijom, reformom pravosuđa i stvaranjem društva jednakih prava — mi čitamo pamflete salonskih tumača koji politiku svode na kafanske teorije zavjere i lične frustracije. I dok je tako, BiH neće naprijed.
Kazaz i slični mogu još neko vrijeme lagati i mantrati, ali neka znaju da će doći dan kada će ovaj narod konačno prestati vjerovati ideološkim trgovcima i salonskim lažovima. A taj dan bit će početak kraja politike koju danas simboliziraju Kazaz, Trojka, Čović i njihovi sponzori.
I zato nije pitanje hoće li ovaj sistem pasti — pitanje je samo hoće li BiH preživjeti dovoljno dugo da dočeka svoj pravni, slobodni i ravnopravni građanski poredak.