Dok su u privatnim firmama ljudi prisiljeni da daju ostavku zato što grle ljubavnicu, u Bosni ne postoji ništa što bi, makar hipotetički, moglo biti razlog za ostavku bilo kojeg javnog funkcionera. Javno si povezan sa narko-kartelom, koji ti organizuje putovanja. Tvoj kum je sa tim kartelom u više no srdačnim odnosima. Ništa zato. Samo nastaviš da radiš svoj posao – da vodiš spoljnu politiku BiH, recimo. Zajebeš ugovor sa nekakvim Slovencima i zbog toga im država mora platiti 100 plus miliona eura. Ko je kriv? Niko. Ko će odgovarati? Niko
Na koncertu – nimalo slavne – grupe Coldplay, kamere su uhvatile dvoje ljudi kako se grle. Snimak je prikazan na ogromnom ekranu, a zatim, kako to već biva, postao viralan. Javnost, gladna tuđe intime, nesreće i, ako se može, propasti, navalila je kao lešinari. Ispostavilo se: čovjek je bio oženjen, a na koncert je doveo ljubavnicu.
Rezultat? Najprije ga je ostavila žena, zatim je morao dati ostavku na poziciju direktora – firma je procijenila da mu je imidž postao finansijski štetan.
Zašto je ovo važno? Jer nas vodi do jednog uporednog pogleda: enter Bosna i Hercegovina. U privatnim kompanijama ljudi lete s pozicija zbog zagrljaja. U bosanskoj politici – zagrljaj s narko-kartelima, pronevjere miliona, gaženje zakona i Ustava – ništa.
Grliš narko-bosa? Nema veze. Tvoj kum šuruje s kriminalnim klanom? Šta fali. Nastaviš da vodiš vanjsku politiku države kao da je sve u redu.
Zajebeš međunarodni ugovor, pa država mora platiti stotine miliona eura? Nikom ništa.
Propustiš evropske fondove od pola milijarde jer si nesposoban ili korumpiran? Nema problema, bit će bolje idući put – možda.
Vrijeđaš institucije, kršiš Ustav, donosiš protivzakonite odluke? Umjesto kazne, dobiješ pratnju do suda koji će te, uredno i bez stida, osloboditi.
Zašto? Jer ovdje veleizdaja nije zločin, nego “politička realnost”. Nesprovođenje zakona se kod nas prodaje kao “strategija stabilnosti”.
Sjećate li se kada su nas kao djecu učili da se zločin ne isplati? Očigledno su lagali. U Bosni i Hercegovini – isplati se itekako.
Šuma ukradeš – robija.
Budžet opljačkaš – funkcija.
Što veći zločin, to manja vjerovatnoća da ćeš odgovarati. A ako si političar – vjerovatnoća pada na nulu.
Selektivna pravda je najgora vrsta nepravde.
Sjećate li se onih firmi sa bijednim reklamama iznad još bijednijih zgrada? Nazivi poput “Sanela”, “Eko-eksport”, “Munja” – pa ono famozno D.O.O.
Društvo s ograničenom odgovornošću.
E pa, čestitam – svi smo mi danas građani D.O.O. države. Samo što u našem slučaju to znači: društvo apsolutne neodgovornosti.