Zamislimo, hipotetički, da je u Sarajevu održan koncert sličan onome nedavno u Zagrebu. Zamislimo da se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine okupilo pola miliona građana muslimanske vjeroispovijesti – baš kao što se u Zagrebu okupilo pola miliona Hrvata.
Zamislite da su posjetioci u Sarajevu, uoči koncerta, kružili gradom, ispunjavali kafane, uzvikivali političko-vjerske slogane i davali podršku radikalnim pokretima – kao što su neki posjetioci Thompsonovog koncerta uzvikivali parole vezane za NDH.
Zamislimo da pjevač u Sarajevu pjeva o slavnoj prošlosti islamskih carstava i vojnim pohodima kroz Evropu – baš kao što je Thompson evocirao slike hrvatskih kraljeva i njihovih zakletvi. Zamislimo stihove poput:
Abd-ar-Rahman, oj halife,
još Kordobom odjekuju krici,
u tamnici Allaha vojnici…
Zamislimo, zatim, da iznad Sarajeva dronovi ispisuju kur’anske ajete – kao što su u Zagrebu ispisivani vjerski simboli. Da pjevač nosi majicu sa simbolima ličnosti koju međunarodna zajednica smatra teroristom – kao što se u Zagrebu dogodilo s posvetom otmičaru aviona. Da na binu izađe hodža i prouči dovu, prizivajući obnovu islamskih vrijednosti – kao što je svećenik u Zagrebu prizvao obnovu kršćanskog zavjeta.
Za kraj, zamislite da pjevač u Sarajevu pozove publiku da izvikne tekbir, i da se na stadionu prolomi „Allahu Ekber“ – baš kao što se u Zagrebu čulo „Za dom spremni“.
Naravno, sve ovo morate zamisliti – jer se nije dogodilo. I, realno, gotovo je nezamislivo da bi se i moglo dogoditi. A ipak, dok bi takav događaj u Sarajevu bio označen kao ekstremistički, opasan, možda čak i sigurnosna prijetnja međunarodnog karaktera, koncert u Zagrebu je dočekan kao patriotski i kulturni događaj.
Naslovi koji bi pratili takav sarajevski koncert lako se mogu pretpostaviti: „Islamistički skup u Sarajevu“, „Radikalizacija u srcu Balkana“, „Zeleni val prijeti Evropi“, „Bin Ladenova ostavština u Bosni“, ili „Novi džihad iz Sarajeva“. Ne bi nedostajalo ni komentara u kojima se pravdaju nekadašnje represije, pa i zločini – pod krinkom prevencije.
A sve to, dok se istovremeno na stvarnim koncertima u Zagrebu veličaju simboli i ideologije koje su izazvale patnju, progon i smrt. I dok se u regionu, u zemljama poput Crne Gore, ozbiljnim bezbjednosnim prijetnjama i dalje nazivaju „usamljeni vukovi islamisti“, dok se blindirana vozila voze oko džamija – a istovremeno vjerski ekstremizam s kršćanske desnice gotovo da nije tema.
Srpska pravoslavna crkva, na primjer, ima ogroman politički uticaj u Crnoj Gori, uticaj koji Islamska zajednica u BiH nikada nije imala. Ne radi se ovdje o politizaciji vjere, već o religizaciji politike – o pretvaranju političkog prostora u produžetak crkvenog djelovanja.
Ova razlika u percepciji i kriterijima duboko je nepoštena, ali i opasna. U predvečerje rata devedesetih, strah od „političkog islama“ bio je efikasno sredstvo homogenizacije i legitimizacije nasilja. A kad je nasilje došlo, njegovi glavni protagonisti su nosili križeve, ne polumjesece. Genocid nad Bošnjacima počinjen je u ime Evrope, hrišćanstva, identiteta i tradicije – ne u ime islama.
Danas, decenijama kasnije, još uvijek se koristi isti narativ: islam i muslimani su prijetnja, a sve drugo je – ili civilizacija, ili patriotizam. A istina je suprotna: upravo su oni koji su navodno branili Evropu od islama počinili najstrašnije zločine na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
I zato, Bosnu danas ne čuva nikakva međunarodna sila, niti mudrost njenih lidera. Čuva je samo to što Bošnjaci – uprkos svemu – nisu postali ono za što su godinama optuživani. I to je njihova najveća snaga, ali i tiha opomena svima drugima.