Na stolu predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto već od 18. marta stoji inicijativa za imenovanje Nebojše Vukanovića na poziciju ministra sigurnosti BiH. Njega je predložilo pet zastupničkih klubova u Predstavničkom domu PS BiH – SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, PDP-SDS te Mješoviti klub.
Tada je šef Kluba SDP-a Saša Magazinović podsjetio da Krišto ima zakonski rok od osam dana da predloži novog kandidata i dostavi odluku Predstavničkom domu na potvrdu.
– Vukanović ima parlamentarnu podršku da bude imenovan. Očekujemo da HDZ pokaže da razumije ozbiljnost trenutka i da brzo reaguje, kako bi Vijeće ministara bilo kompletirano, a Ministarstvo sigurnosti dobilo ministra. Politička i sigurnosna situacija ne dozvoljavaju odugovlačenje – poručio je Magazinović.
Međutim, ništa od toga se nije desilo. Krišto se oglušila na prijedlog i tvrdoglavo ponavljala da postoji samo jedan koalicioni dogovor prema kojem ta funkcija pripada SNSD-u. Upravo u trenutku kada je vlast entiteta RS na čelu sa SNSD-om provodila napade na ustavni poredak, Krišto je u parlamentarnu proceduru uputila prijedlog Gorana Selaka. No, nakon što su se pojavile informacije koje kompromitiraju Selaka, on se sam povukao.
Od tada, Krišto ne mijenja stav – bez novog koalicionog dogovora nema ni procedure za imenovanje Nebojše Vukanovića. Čak ni nakon što je Predstavnički dom PS BiH usvojio zaključak kojim je obavezuje da hitno pokrene imenovanje, Krišto nije reagovala. Rezultat je da je Vijeće ministara mjesecima blokirano, a donošenje odluka zavisi isključivo od volje ministara iz SNSD-a, Staše Košarca i Srđana Amidžića. Zbog toga je stopirano usvajanje Reformske agende, što je Bosnu i Hercegovinu koštalo 400 miliona KM.
Vukanović pod pritiskom i napadima
Nebojša Vukanović je poslanik u Narodnoj skupštini RS, a njegova Lista za pravdu i red u državnom parlamentu ima zastupnika Nenada Grkovića. Nakon što se počeo spominjati kao kandidat za ministra sigurnosti i sve otvorenije kritikovati vlast u RS-u, Vukanoviću su u razmaku od šest mjeseci zapaljena dva automobila. Ni jedan slučaj nije rasvijetljen.
U međuvremenu, stranke Trojke izbjegavaju otvoren sukob s HDZ-om i ne insistiraju da se pozicija ministra sigurnosti konačno popuni, iako je trenutno obnaša zamjenik Ivica Bošnjak (HDZ), što ide na ruku i SNSD-u i samom HDZ-u.
Umjesto da Trojka sa svojih deset zastupnika izvrši pritisak, dio SDP-a se okrenuo protiv Vukanovića. Vojin Mijatović je nedavno pozvao Vukanovića da bude kandidat na prijevremenim izborima za predsjednika RS-a, što je ovaj odbio nazvavši Mijatovića Dodikovim igračem. Ubrzo je stiglo i saopštenje SDP-a u kojem se Vukanoviću, između redova, šalje ozbiljna poruka:
– Upozoravamo poslanika Vukanovića da stane dok još nije prešao granicu sa koje nema povratka, jer život nije niti jedan mandat niti jedan izborni ciklus. Spremni smo na saradnju, ali ne na laži i ucjene – navedeno je u saopćenju SDP-a od 26. septembra.
Vukanović se još uvijek nije javno oglasio na ovu poruku, ali je, kako se procjenjuje, vrlo jasno razumio njenu težinu.
Čović – pravi arbitar
Umjesto da se koncentrišu na rješavanje blokade, Trojka i SDP sada ruše vlastitog kandidata. To pokazuje da od početka nije postojala iskrena namjera da Vukanović bude imenovan.
S druge strane, Dragan Čović vješto koristi nastalu situaciju. Kada je opoziciju iz RS-a pozvao na sastanak na Kupresu, cilj nije bio promjena odnosa snaga, već pokazivanje da on ima ključnu riječ u državnoj vlasti. Čović bira vrijeme, mjesto i sagovornike – odvojeno se sastajao s liderima SDP-a i NIP-a, dok je Našu stranku potpuno ignorisao.
U razgovorima sa opozicijom iz RS-a, 24. septembra sastao se sa SDS-ovcima Darkom Babaljem i Mirkom Šarovićem, iako SDS ima samo dva od pet opozicionih zastupnika. Vukanovića očigledno nije želio vidjeti u toj ulozi, jer je i sam često bio meta njegovih kritika.
Čovićev fokus je već duže vrijeme prebačen na Federaciju BiH, gdje je kroz susrete s Nerminom Nikšićem učvrstio svoju poziciju. U državnoj vlasti, njegova glavna karta ostaju izmjene Izbornog zakona. Onaj ko prvi pristane na to – dobiće ulogu partnera u vlasti, a tek tada će se riješiti i pitanje imenovanja ministra sigurnosti.