Nijaz Nanić otkriva ko je od “Babinih autonomaša” htio donirati 1.000 dolara za Muzej 505. brigade

Nijaz Nanić otkriva ko je od “Babinih autonomaša” htio donirati 1.000 dolara za Muzej 505. brigade

Nijaz Nanić, brat rahmetli generala Izeta Nanića, komandanta 505. viteške motorizovane brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, odbio je ponudu Senada Kostića, bivšeg pripadnika vojske tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, za finansijsku pomoć u izgradnji Muzeja 505. brigade piše Crna-Hronika.

Kostić je izrazio želju da donira 1.000 dolara za izgradnju muzeja, s namjerom da doprinese pomirenju među Krajišnicima i očuvanju historije za buduće generacije. Planirao je, zajedno s prijateljima, prikupiti ukupno 15.000 dolara za ovaj projekat.

U svom odgovoru, Nijaz Nanić je istakao da, iako cijeni Kostićevu namjeru, finansijska pomoć nije potrebna:

“Ako posmatramo tvoju namjeru da pomogneš izgradnju muzeja novčanim sredstvima, ona je, s finansijskog aspekta, nepotrebna, jer će novca za izgradnju muzeja biti dovoljno i bez tvoje donacije.”

Nanić je naglasio važnost odabira pravog puta ka pomirenju i relaksaciji odnosa među Krajišnicima, sugerirajući da se ovoj temi pristupi “trijezne glave i kroz dogovor”.

Ovaj slučaj ukazuje na osjetljivost pitanja vezanih za ratnu prošlost i potrebu za pažljivim pristupom u procesima pomirenja i izgradnje zajedničke budućnosti.

ZA ŠAKU DOLARA

Ovako to izgleda kada pravi Nanić daje odgovor na ono što je još uvijek živa rana nas Krajišnika – rana koju, slažem se, treba liječiti:

Izdvojeni dio odgovora Senadu Kosticu Soniju bivšem pripadniku vojske tzv. Autonomne pokrajine zapadna bosna (autonomaši) na njegov prijedlog da novčanim sredstvima pomogne izgradnju Muzeja 505. brigade:

“Ako posmatramo tvoju namjeru da pomogneš izgradnju muzeja novčanim sredstvima, ona je, s finansijskog aspekta, nepotrebna, jer će novca za izgradnju muzeja biti dovoljno i bez tvoje donacije.”

Pojedincima koji nisu dorasli mnogim izazovima koji stoje pred građanima Bosne i Hercegovine, kao i onima koji u svemu vide isključivo svoj lični interes, a posebno “HEROJIMA POSLIJE RATA” ovim primjerom pokazujem kako bi u ovakvim situacijama vjerovatno postupio i sam rahmetli brat Izet i svaki dobronamjeran građanin BiH.

Na slikama sa Senadom Kosticem: Sead Jusić, Mersudin Nanić, Agan Elkasović, Nijaz Veladžić – Veljun, Muratović Najla.

Kao primjer navodim gramatički ispravljenu konverzaciju koja se 16.10.2022. godine dogodila između mene i Soni Kostic :

Selam, Nijaze.
Ja sam Senad iz Vrnograča, a svi me zovu Soni. Nadam se da si dobro i drago mi je što te imam u prijateljima. Javljam ti se u vezi jednog pitanja. Mislio sam da pitam Nijaza Veljuna, pa da on pita tebe, kao člana porodice rahmetli generala, tvog brata Izeta. Imam želju da doniram 1000 dolara za izgradnju muzeja posvećenog tvom bratu i ostalim borcima 505. brigade. Pričao sam s nekoliko svojih prijatelja i oni kažu da je to lijepa ideja – možda bi i oni nešto donirali.

Pošto ja radim humanitarne akcije na Facebooku i legalno šaljem pomoć u Krajinu preko fonda Atlanta, želim pokušati skupiti 15.000 dolara za ovaj projekat. Ovo nije humanitarna akcija, ali bih, zajedno sa svojim prijateljima, organizovao apel kako bismo prikupili sredstva i donirali ih za izgradnju muzeja. Ova ideja me odavno motiviše, jer bih volio da djeca iz moje opštine dolaze na ekskurzije i posjećuju muzej – baš kao što smo mi nekad, kao djeca, obilazili gradove i spomenike iz perioda antifašističke borbe 1945. godine, poput Kumrovca, Jasenovca i Kozare.

Zašto ne bi i naša djeca imala priliku učiti o svojoj historiji? Vjerujem da će dolaziti kada se muzej izgradi i završi. Također vjerujem u suživot među ljudima i u karakter Krajišnika, koji gaje posebnu ljubav jedni prema drugima.

Nažalost, rat je donio određene promjene, ali ja bih volio raditi na pomirenju i jačanju dobrih odnosa među našim gradovima, Krajinom i drugim dijelovima BiH – ako me razumiješ. Ne bih ništa radio bez saglasnosti porodice. Već sam ranije pitao kolege i bliske ljude tvog brata, našeg generala, i svi su rekli da je ideja dobra, ali da porodica treba dati konačnu riječ.
Jednom sam zamolio Nijaza Veljuna da ode do tvoje majke i pita je za naš rad u tom kraju, jer smo imali puno kritika od negativnih ljudi. Ona je tada rekla da su ljudi uvijek sarađivali za dobro i da i mi trebamo nastaviti tim putem. To mi je bilo drago čuti. Uspjeli smo, kroz razne akcije, poslati preko 600 hiljada dolara siromašnima od Vrnograča do Bastre u protekle tri godine. Pojedinci nas pokušavaju sputavati, ali Nijaz i ja imamo onu krajišku tvrdoglavost – ne odustajemo, jer znamo da radimo dobra djela i nastavljamo uprkos preprekama.
Planirao bih organizovati apel za izgradnju muzeja nakon Nove godine, kako bismo i mi iz dijaspore učestvovali u njegovoj izgradnji. Nadam se da bi apel uspio, jer su svi moji dosadašnji apeli ostvarili svoj cilj.
Lijep selam ti šaljem iz prelijepe, sunčane Atlante.

Moj odgovor Soniju:

Alejkumu selam i hvala ti, Senade, što si na putu koji vodi ka pomirenju i prevazilaženju svega onoga što se dogodilo tokom 1993–1995. u našoj Krajini. Smatram da je, kako bi se došlo do pravog cilja, potrebno odabrati i pravi put kojim se ide do tog cilja.

Ako posmatramo tvoju namjeru da pomogneš izgradnju muzeja novčanim sredstvima, ona je, s finansijskog aspekta, nepotrebna, jer će novca za izgradnju muzeja biti dovoljno i bez tvoje donacije.

Međutim, ako tu namjeru posmatramo kao način da se postigne određeni cilj – a taj cilj, koliko mogu da procijenim, jeste relaksacija odnosa među nama Krajišnicima – onda ovoj temi treba pristupiti trijezne glave i kroz dogovor, koji bi na kraju trebao rezultirati što kvalitetnijim ostvarenjem tog cilja.

Sretno Bosno i Hercegovino!!!