data-nosnippet>
Fizički napad na novinara Avdu Avdića i hapšenje novinarke Nataše Zubac-Miljanović pokazuju različite oblike pritiska i nasilja nad medijima u BiH. Dok je prvi slučaj direktan primjer opasnosti koja proizlazi iz javnog targetiranja političara, drugi ilustrira pokušaj pravosudnog presedana kojim bi se istraživačko novinarstvo kriminaliziralo. U oba slučaja, cilj je obeshrabriti novinare da rade svoj posao.
Napad na Avdu Avdića i političko targetiranje
Pitali smo univerzitetsku profesoricu Edinu Bećirević da prokomentira pritisak i napade na medijske djelatnike.
“U slučaju napada na Avdića povod je bio tekst o kontroverznom ocu napadača Saninu Musi, kojeg je prenio sa Slobodne Bosne, a napad je osudio i sam Musa. Ipak, iako je napadač Abdulaziz Musa promptno uhapšen, manje je bilo riječi o atmosferi u kojoj je takav napad postao ‘moguć’, a koja je kreirana mnogo ranije,” rekla je Bećirević.
Ona je zatim napomenula da već duže vrijeme Avdića javno proziva ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković. Konaković, između ostalog, nije ni osudio napad na Avdića.
“Opsesija Avdom Avdićem ide toliko daleko da ga je Konaković ‘optužio’ što mu se ime našlo i u izvještaju State Departmenta o stanju ljudskih prava, a u vezi medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini,” rekla je Bećirević za SB.
Usporedba s regionalnim praksama
Profesorica je pojasnila i širi kontekst:
“Prozivanje medija od strane političara neprihvatljivo je u konsolidovanim demokratijama. Posebno, političari svjesno izbjegavaju da novinare prozivaju po imenu, upravo radi njihove sigurnosti. Kada se to čini, riječ je o ozbiljnom napadu na osnovne standarde demokratske političke kulture. Takvo ponašanje karakteristično je za neliberalne režime, gdje javne prozivke i kampanje diskreditacije postaju normalizirane. Ali i u nekim neliberalnim i hibridnim režimima ono se ipak izbjegava. Viktor Orbán, recimo, proziva određene medije, ali ne targetira lično novinare, već taj posao prepušta poslušnim tabloidima. Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, nasuprot tome, to rade otvoreno i brutalno, novinare označavaju imenom i prezimenom. Takvo postupanje, koje je nažalost sve češće prisutno i u nekim zapadnim demokratijama, u bosanskohercegovačkom kontekstu odavno je uznemiravajuća realnost, čak i u dijelu države koji volimo nazivati ‘više demokratskim’,“ rekla je Bećirević.
Meka cenzura i stvarna opasnost
Osvrćući se na teoriju medija, Bećirević navodi:
“Teoretičarka medija Ayala Panievsky populističko targetiranje novinara naziva oblikom ‘meke cenzure’. Time se označavaju situacije u kojima političari ne koriste klasične represivne mehanizme (zabrane, zatvori, gašenje medija), nego diskurzivne i simboličke taktike: stalne prozivke, etiketiranje i sumnjičenje za ‘pristrasnost’. Međutim, pitanje je da li je taj termin dovoljan kada targetiranje prelazi u otvoreno ugrožavanje sigurnosti, kada novinari imenom i prezimenom postaju ‘legitimne mete’. Možemo li i dalje govoriti o ‘mekoj cenzuri’ kada su posljedice takve prakse realna fizička opasnost?”, rekla je.
Hapšenje Nataše Zubac-Miljanović
O hapšenju novinarke Nataše Zubac-Miljanović, ona je također imala komentar:
“Nataša Zubac-Miljanović uhapšena je pod optužbom da je počinila krivično djelo odavanja službene tajne jer je ambasadama zapadnih država poslala mail u kojem kritikuje rad pravosuđa i policije, uz fotografiju internog dokumenta Granične policije BiH. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je potom zatražilo određivanje mjera zabrane, što je sud odbacio,” rekla je ona.
Pojasnila je razliku između slučajeva:
“Ako bismo pokušali klasificirati ova dva slučaja u terminima međunarodnih organizacija, hapšenje i pokušaj pravnog procesuiranja Nataše Zubac-Miljanović predstavljao bi primjer institucionalne represije: pokušaj da se pravosudnim putem kriminalizira novinarski rad. Napad na Avdu Avdića, pak, ilustrira opasne posljedice političkog targetiranja, stvaranje atmosfere u kojoj nasilje nad novinarom postaje očekivana posljedica,” rekla je Bećirević.
Dugoročne posljedice i globalni kontekst
Bećirević je na kraju i zaključila:
“Ovakvi slučajevi nanose dugoročnu štetu Bosni i Hercegovini. Panievsky u knjizi The New Censorship pokazuje kako se ovakvi obrasci uklapaju u globalne trendove: savremeni napadi na medije rijetko podrazumijevaju direktnu zabranu, nego djeluju tako da novinare i publiku obeshrabre, potaknu na autocenzuru ili naviknu da prestanu slušati. I to se radi uz pomoć tehnologije, botova i dezinformacija. BiH, nažalost, u tim izvještajima sve češće figurira ne kao ‘izuzetak’, nego kao ilustracija šire autoritarne matrice,” rekla je.