data-nosnippet>
Presedan u predmetu “Kovačević vs. Bosna i Hercegovina” – kriza povjerenja u Evropski sud za ljudska prava
Prvobitna presuda u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, donesena u augustu 2023. godine, predstavljala je logičan nastavak višedecenijske sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava. Ta praksa se kontinuirano razvijala od slučaja Belgije 1987. godine, preko Bugarske, Kipra, pa sve do Mađarske 2023. godine. Presuda Kovačević bila je, dakle, rezultat pravnog kontinuiteta u rješavanju pitanja vezanih za demokratiju i ljudska prava širom Evrope.
Diplomata i publicista Fuad Đidić ističe kako nema dostupnih podataka da je ijedna presuda ovog tipa ikada bila poništena ili na drugi način devalvirana. Međutim, u obraćanju predsjednika Evropskog suda za ljudska prava, Mattiasa Guyomara, 24. juna 2025. godine – tek mjesec dana nakon što je preuzeo dužnost – dogodio se pravni i institucionalni presedan. U svom „stream“ izlaganju Guyomar je, uz zabrinjavajuću retoriku, naglasio da se radi o „velikom, velikom, velikom izuzetku“, čime je uzdrmao decenijsku praksu ovog suda.
Šta zapravo znači “veliki izuzetak”?
Postavlja se pitanje – šta za Bosnu i Hercegovinu znači ovaj “veliki izuzetak”, ponovljen tri puta? Da li to implicira da su građanima Bosne i Hercegovine, u odnosu na građane drugih evropskih država, uskraćena temeljna demokratska prava, konkretno pravo na aktivno učešće u izborima? Ovakav stav implicira da Bosna i Hercegovina nije ravnopravan subjekt u porodici evropskih demokratija, što je duboko problematično i štetno.
Presuda u predmetu Kovačević imala je širi značaj – nije se radilo samo o pitanju demokratije u Bosni i Hercegovini, već o njenoj zaštiti u cijeloj Evropi. Ovim izuzetkom, Sud šalje poruku da je moguće derogirati temeljne principe evropske demokratije ako se radi o “posebnom slučaju” – u ovom slučaju, Bosni i Hercegovini.
Ugrožen integritet Suda?
Dodatan razlog za zabrinutost jeste činjenica da je tokom procesa u ovom predmetu čak tri puta mijenjan predsjednik Velikog vijeća, kao i određeni broj sudija. Time se otvara sumnja u proceduralnu ispravnost procesa. Uz to, Sud nije izrekao klasičnu presudu, već je donio “operativne zaključke” – što predstavlja presedan u praksi ovog suda. Zašto je Sud odlučio da odstupi od svojih Pravila i procedura? Šta je motivisalo ovo pravno problematično ponašanje?
U intervjuu 14. jula 2025. povodom 75. godišnjice Evropske konvencije o ljudskim pravima, predsjednik Guyomar izjavio je da „Evropa danas doživljava eroziju principa koje su uspostavili osnivači Konvencije“. Ipak, teško je ne primijetiti ironiju – upravo Evropski sud, pod njegovim rukovodstvom, aktivno doprinosi toj eroziji.
Da li se kreira nova realnost?
Još jedna zabrinjavajuća činjenica jeste da Sud u zaključcima odlučuje o pitanjima koja aplikant Kovačević nije ni istakao u svojoj žalbi. Time se otvara pitanje: da li je Sud samovoljno intervenisao, kreirajući novu pravnu realnost? Ako se to može desiti u ovom slučaju, šta sprečava da se ista praksa primijeni i u drugim slučajevima, poput aktuelnog predmeta “Dodik”?
Suprotno stavovima Venecijanske komisije i Evropskog parlamenta
Posebno je alarmantno što su zaključci Suda u suprotnosti sa mišljenjima Venecijanske komisije, ali i Izvještajem Evropskog parlamenta, koji jasno zahtijevaju punu jednakost svih građana Bosne i Hercegovine u izbornom sistemu. Time se dodatno produbljuje kriza povjerenja u dosljednost evropskih institucija.
Francuski politički trag u BiH – kontinuitet ili slučajnost?
Povjerenje dodatno narušava historijski kontekst uloge francuskih zvaničnika u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Od posjete predsjednika Mitterranda 1992. godine i ponašanja generala Morrillona i Janviera tokom rata, do današnjeg predsjednika Suda Guyomara – stvara se percepcija da Francuska zauzima konzistentan, ne baš dobronamjeran stav prema Bosni i Hercegovini. Ostaje otvoreno pitanje – da li je riječ o pojedinačnim slučajevima ili dijelu šire politike?
Političke i geopolitičke posljedice
Ako se ovakva praksa institucionalizuje, posljedice bi mogle biti ozbiljne – ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za stabilnost cijelog Zapadnog Balkana. Uskraćivanje osnovnih demokratskih prava otvara prostor za jačanje malignih uticaja, posebno ruskih, preko lokalnih saveznika. Potpuna demokratizacija BiH upravo bi bila najefikasnija brana protiv takvih uticaja.
U konačnici, Evropski sud za ljudska prava, umjesto da štiti evropske vrijednosti, svojim postupcima legitimizira rezultate genocida i presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, izmišljajući pravne konstrukcije koje idu u korist hegemonističkih nastojanja Hrvatske i Srbije, a na štetu građanske i demokratske Bosne i Hercegovine.