Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde (NiP) Elmedin Konaković, gostujući u podcastu kod Vildane Selimbegović, iznio je niz zanimljivih ocjena stanja u zemlji.
Uz ostalo, Konaković je u 34. minuti razgovora kazao da se BiH nalazi u najtežim okolnostima nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. „Vijeće ministara“, navodi, „i u ovako teškim, najtežim okolnostima nakon Dejtona, redovno održava sjednice.“
Deset minuta kasnije, ministar vanjskih poslova je dodao da mu teško pada pomisao da bi se Stranka demokratske akcije (SDA) mogla vratiti na vlast, jer bi, kako kaže, pokvarila „ovo što smo za relativno kratko vrijeme vratili u neko normalno stanje“ (44. min).
Tu nastaje prvi logički problem. Ako je, prema Konakoviću, Trojka vratila zemlju u normalno stanje, kako onda istovremeno živimo u najtežim okolnostima nakon Dejtona (što također tvrdi Konaković)?
Ako su ovo najteže okolnosti, logično bi bilo da su prethodne bile lakše. Ali kako je onda zemlja „vraćena u normalno stanje“, ako je prošla put od lakših do težih okolnosti i sada se nalazi u najtežim posle Dejtona? Ova konfuzija zapravo je osnovno obilježje narativa Trojke. S jedne strane, koalicija želi uvjeriti javnost da je napravila pomak; s druge, mora objasniti zašto nije mogla učiniti više, piše Haris Imamović za Odgovor.ba.
Na kraju se sve svodi na formulu: imamo najtežu situaciju nakon Dejtona, a istovremeno je stanje u državi vraćeno u normalno.
Tigar od papira koji nikada nije bezopasan
Konaković u podcastu Dodika naziva „tigar od papira“ i „prosječnim, običnim političarom“. Ipak, samo nekoliko minuta kasnije dodaje: „Dodik nikada nije bezopasan. Bio je spreman na konflikt, rat i oružani sukob u BiH.“ Kako jedan „prosječni, obični političar“ može biti spreman na oružani sukob?
S jedne strane, Konaković želi sebi pripisati zasluge za „uklanjanje“ Dodika, pa zbog toga Dodik mora biti opasan – inače bi njegova zasluga bila minimalna. S druge strane, želeći omalovažiti prethodne vlasti, kaže da je Dodik običan i prosječan, dakle bezopasan, kojeg se trebalo samo malo oštrije suprotstaviti. Dvije kontradiktorne potrebe ministar može zadovoljiti samo kontradiktornom formulacijom: Dodik je i opasan i bezopasan.
Konaković dalje hvali bh. diplomatiju, izdvajajući kao najzaslužnije ljude, uz sebe, člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i ambasadora BiH u UN-u Zlatka Lagumdžiju.
Prihvatimo, na trenutak, ovu ocjenu da su Bećirović i Lagumdžija na pravom mjestu. Ništa nije sporno, sve do 31. minute, kada Konaković počinje govoriti o „političarima iz Sarajeva“ koji su Dodika u proteklih 20 godina „previše respektovali i plašili ga se“.
Odlazak Dodika nije stvar političke volje u Sarajevu
Ko su ti neimenovani političari iz Sarajeva? Da li je to možda Zlatko Lagumdžija, kao prvi čovjek državne vlasti u mandatu 2011–2015? Ili Denis Bećirović, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH u istom periodu? Možda Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara 2015–2019? Ili Bakir Izetbegović, kojem se Konaković u ta dva mandata često „bacao pod noge“, naslućujući svoju kasniju osvetu?
Da li je stvarno problem što su se navedeni političari proteklih 20 godina plašili Dodika i previše ga respektovali? Po Konakovićevoj logici, Dodik je mogao biti uklonjen da su imali više hrabrosti ili bolje kadrove. Ali realnost je drugačija: odlazak Dodika sa političke scene nikada nije bio stvar političke volje u Sarajevu, već volje i reakcije Ureda visokog predstavnika (OHR), odnosno američke i ključnih evropskih vlada.
Podsjećamo: Dodik je bio prisiljen napustiti poziciju predsjednika RS nakon što je OHR, na poticaj Washingtona i uz podršku Berlina, ljeto 2023. donio izmjene Krivičnog zakona, a Sud postupio po tim izmjenama. Proces je završen tek kada je Trumpova administracija, nakon početne suzdržanosti, dala saglasnost.
Konaković i Trojka, ma koliko se trudili uvjeriti javnost u suprotno, nisu uklonili Dodika. Bećirović, Lagumdžija, Zvizdić i sam Konaković imali su u tom procesu značaj, ali ne više od perioda 2011–2019. Dakle, njihova uloga nije bila presudna.
Tamo gdje su lideri Trojke imali stvarnu moć, situacija je bila potpuno drugačija. Nijednu oštriju opasku o tome nije iznijela ni urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je, inače, nimalo naklonjena bivšoj vlasti, kazala: „Imamo situaciju da u Federaciji, u entitetu Fadila Novalića, počeli da hvale. Šta to govori o Vladi Federacije?“
Konakovićev odgovor, u kojem je više govorio o tome što Vlada Federacije treba da uradi do kraja mandata, a ne o rezultatima, pokazuje da je pitanje bilo retoričko – odgovor nije bio potreban, jer je sve time rečeno.