data-nosnippet>
Nema dileme da su pojedinci iz državnog političkog vrha, policije i pravosuđa u okviru tzv. Dodikovog pregovaračkog aranžmana počinili niz teških krivičnih djela – ozbiljnijih od onih koja se stavljaju na teret samom Miloradu Dodiku.
U odmjeravanju snaga sa Christianom Schmidtom i državnim institucijama, nakon što je postala pravosnažna presuda Suda BiH, Dodik je stalno bio u prednosti. Državna policija nije izvršila nalog o njegovom pritvaranju zbog napada na ustavni poredak, niti je Granična služba reagovala na njegova javno najavljena putovanja van zemlje. Dodik je, nakon isteka radnog vremena u jednoj sudskoj sedmici, sam došao na ročište, gdje mu je pritvor ukinut. U medijima se pojavila i informacija da je u njegovom dovođenju u Sud BiH učestvovao direktor OSA-e, Almir Džuvo.
Sve je to ukazivalo na tajne političko-pravosudne pregovore kroz koje je Dodik dobio privilegije koje zakon ne poznaje. Bio je to presedan koji je kompromitovao i državnu politiku i nezavisnost pravosuđa. Time je potvrđeno da politički uticaji na sudske odluke nisu izuzetak, već pravilo.
Vladajuća koalicija i ljudi na ključnim policijskim i pravosudnim funkcijama faktički su pomogli Dodiku da izbjegne pritvor i da nastavi sa ponavljanjem istih djela. Nijedan drugi građanin BiH optužen za napad na ustavni poredak ne bi mogao da se oslobodi pritvora prostim “dobrovoljnim dolaskom” u sud. Takav upad politike u pravosuđe nije zabilježen u modernoj istoriji zemlje i ostat će kao tamna mrlja uz slučajeve “Novalić” i “Dodik”.
Dodik je potom nastavio javno negirati sud i presude, koristeći narativ da ga je na vlast doveo “narod”, iako je jasno da nijedna volja birača ne može suspendovati pravosnažnu sudsku odluku. Time je vlastiti politički autoritet sveo na moralno iskrivljenu konstrukciju.
Političko Sarajevo, izbjegavajući hapšenje, dopuštajući mu prelazak granice i učestvujući u tajnim dogovorima sa Sudom, zapravo je Dodiku otvorilo prostor da uspostavlja faktičko stanje kojim ruši ustavni poredak. Entitet RS, u takvoj konstrukciji, sve više poprima oblik “fantomske tvorevine” kojom upravlja jedan čovjek.
Nova realnost nastala je na pobuni protiv Schmidtovih izmjena Krivičnog zakona BiH, a ne na legitimnoj političkoj volji. Dodik nije dobio podršku ni opozicije, ni međunarodne zajednice, niti pravnih institucija. Takvo stanje vodi ili u anarhiju ili u autoritarnu diktaturu.
Isto tako, ni sarajevska politička elita nema legitimitet da ignoriše sudske odluke i da se upušta u “pregovore” o procesnim statusima optuženih. Vladavina zakona mora biti iznad svakog političkog interesa.
Dodik sada igra na faktor vremena, računajući da će dugotrajno faktičko stanje postati nova norma. Njegovi protivnici zaboravljaju da jednom uspostavljeno stanje teško biva vraćeno na staro.
Bez unutrašnjeg dogovora u BiH nema rješenja, a njega nema jer stranci i dalje žele zadržati svoj uticaj, dok domaće elite pristaju da na tome politički profitiraju. Globalna konfuzija dodatno jača tu neizvjesnost. U toj magli Dodik čeka svoju priliku – ali, kako se sada čini, uzaludno.