Pisac Miljenko Jergović požalio se na društvenim mrežama da ga je u Zgrebu napala gospođa i vrijeđala. Između ostalog, opisao je Jergović: “Zapiljila se u mene dok sam mirno sjedio za svojim stolićem, kao da sjedim u bilo kojem europskom gradu: i izgovorila: Govno! Kako je nailazila s povijesnoga hrvatskog mjesta, s trga na kojemu je 1941. bilo jedno od strašnijih zagrebačkih mučilišta, na čas sam zbunjeno pomislio da je žena došetala do mene iz te godine.”
Tim povodom zanimljive osvrte su dali sarajevski advokati Senad Bilić i Senad Pećanin, prenosi Stav.ba.
Bilić piše:
– Tridesetak godina je otkako je Miljenko Jergović otišao iz Sarajeva i postao “Sarajlija sa zagrebačkom adresom”. Talentirani i uspješni pisac nastavio je da piše i objavljuje knjige, romane, kolumne i članke u gotovo svim regionalnim novinama, časopisima i portalima. Naslonjen na izdašnu sisu rahmetli Hanžekovića i njegovog Europa press holdinga, živio je i lagodno živi taj Sarajlija sa “zagrebačkom adresom” eto već više od trideset godina u hrvatskoj prijestonici.
Iako na “zagrebačkoj adresi” živi već duže nego na “sarajevskoj adresi” na kojoj se rodio, ipak česta tema njegovih knjiga, romana, kolumni i članaka je i dalje Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Čitajući njegove literarne uratke, vraćam se u Sarajevo osamdesetih godina, u kafiće kao što su Šefkin “Bugatti”, Neđin “Stari sat”, Ilijasovu “Navu”, Žilin “Muppet”.
Pitam se – zar “vrli pisac neki” nema nekih tema vezanih za “zagrebačku adresu”? Zar u Zagrebu nema nekih Šefke, Neđe, Ilijasa?
Istina, Miljenko piše i o poslijeratnom Sarajevu i to uglavnom negativno, što je “narativ” (kako se to sada kaže) za sve one koji su se “ispalili” iz rodnog grada, i naivno i velevažno smatraju da upravo zbog njihovog “ispaljenja” iz Sarajeva taj grad nije “više ono što je nekada bio”? Neće se Miljenko, kao “Sarajlija sa zagrebačkom adresom”, zapitati – pa možda Sarajevo nije više to što je nekada bilo jer je u njemu za vrijeme agresije i srednjovijekovne opsade ubijeno 10.000 njegovih stanovnika?
Ne, to Sarajlijama sa zagrebačkim, beogradskim, ljubljanskim, bečkim i inim drugim bjelosvjetskim adresama nije važno. Jer po njima upravo i samo zbog njihovog odlaska – bijega iz Sarajeva taj grad “nije više ono što je nekada bio”… A pisati i govoriti da Bosna i Sarajevo “nije više ono što je nekada bilo” vole gazde iz “Europa press holdinga”, “Informera”, HRT-a, RTS-a…
Pisati nešto negativno o zemlji i gradu u kojoj si trenutno i u kojoj si Sarajlija sa tom i tom adresom, nije baš poželjno i poslodavci to baš i ne vole, jer – šta ti kao došljak, Sarajlija i Bosanac sa privremenom adresom u našoj zemlji i gradu imaš da pišeš o našoj zemlji i gradu? Piši o Sarajevu i o Bosni, odakle si i došao i mi te primili, i to piši po mogućnosti što negativnije (čast izuzecima poput Andreja Nikolaidisa).
Nedavno je, možda jedini put za više od tri decenije života u Zagrebu, naš Sarajlija sa “zagrebačkom adresom” napisao kritički tekst o evidentnoj toleranciji od strane vlasti na gotovo otvorenu i legalnu pojavu ustašluka u javnom prostoru u Hrvatskoj. Odmah po objavi toga članka, našeg Sarajliju sa “zagrebačkom adresom” otmjena gospođa u centru Zagreba je nazvala jasno i glasno – govno. Dakle, gospodo Sarajlije sa inim adresama, da u očima domicilnog stanovništva ne biste bili “govna”, znate šta i o čemu možete i smijete pisati i o čemu možete i smijete “imati sud”, što bi rekao Zagrepčanin sa adresom u Utrechtu, Johnny Štulić… – istakao je Senad Bilić.
Senad Pećanin piše svoju “dopunu Bilićevog osvrta”:
– Ima tome možda i desetak godina. U prilogu subotnjeg Jutarnjeg lista Jergović je objavio čak dvadesetak kartica iz knjige koja je bila pred objavljivanjem “Sarajevo, plan grada.” I tu pročitam njegovu višegodišnju, standardnu žalopojku o tome kako Sarajevo više nije “onaj grad”, ilustrujuci to navodom da poslije opsade u njemu nije mogla preživjeti ni ulica Danijela Ozme, te zaključujući da u njemu, eto, ne samo da više nema mjesta za Srbe i Hrvate, nego ni za Jevreje.
Bilo mi je čudno da nisam čuo i ne znam da je promijenjeno ime ulice kojom često prolazim, pa sam nazvao mog Kebu, čija je to adresa, da provjerim. Pitao sam ga kako se sada zove njegova ulica, kroz mobitel sam mogao da vidim njegovo lice začuđeno mojim pitanjem. Objasnio sam mu zašto ga to pitam nakon što mi je rekao da se zove Danijela Ozme.
Dakle, Jergović je smišljeno, zlobno objavio laž o Sarajevu u Jutarnjem (čije je subotnje izdanje tada imalo tiraž od preko 100.000 primjeraka), da bi tu istu laž, bez izvinjena, izostavio u knjizi koja se prodaje u tiražu od nekoliko hiljada primjeraka.
Nažalost, Miljenko Jergović je tek jedan od mnogih poznatih bivših Sarajlija, hodajućih spomenika, koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da Sarajevo i dalje postoji unatoč tome što oni više ne žive tu; da je Sarajevo, kakvo god bilo i kakvo je danas, puno više njima dalo nego oni njemu; da se grad, unatoč svim promjenama nakon opsade i epskog zločina nad njim i dalje drži toliko dobro da je dalje nedostižno u onome za čime oni pate i u odnosu i na Beograd i na Zagreb.
Da, i sam često imam stotinu razloga zbog kojih sam kivan i bijesan na poslijeratno i današnje Sarajevo. Ali, kad vidim i pročitam laži i vješto upakovanu mržnju koju godinama prema njemu šire mnogi jergovići, nekadašnje ugledne Sarajlije, istog trenutka imam barem stotinu i jedan razlog za tvrdnju i osjećaj da je Sarajevo veličanstven grad, jedinstven posebno u svom bližem okruženju, unatoč bijednicima poput Jergovića kojima je Sarajevo omogućilo da postanu slavni.
Lukavo upakovana mržnja i pakost prema njihovom nekadašnjem gradu potiče iz uvjerenja da bi se Sarajevo trebalo svakog dana javno klanjati, ne samo njihovom djelu nego i njima, pa čak i zbog toga što su ga napustili u najtežim trenutcima njegove historije, uoči i tokom četvorogodisnje opsade grada. Ukratko, svi jergovići se ne mogu pomiriti sa stavom sjajnog Aleksandra Hemona: “Sarajevo nikome ništa ne duguje.”