data-nosnippet>
Presuda Velikog vijeća u predmetu „Kovačević“ svojim tonom i kontekstom stvara utisak da je cijeli postupak bio unaprijed namješten i da je vijeće svjesno išlo ka obaranju predmeta.
Nakon sastanka premijera Hrvatske Andreja Plenkovića sa tadašnjom predsjednicom Suda, Siofrom O’Leary, zahtjev za razmatranje pred Velikim vijećem biva prihvaćen, iako praksa Evropskog suda za ljudska prava pokazuje da se oko 97% takvih zahtjeva odbija. Upravo „Kovačević“ postaje jedan od rijetkih slučajeva koji ulazi u preostalih 3%, i to neposredno nakon pomenutog sastanka, piše agencija Patria.
Sličan obrazac viđen je i nakon sastanka Plenkovića sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom u oktobru 2024. godine. Upravo tada visoki predstavnik traži da se uključi u predmet kao „treća strana“ – iako je rok za takvo uključivanje odavno prošao. Sud ipak dopušta njegovo učešće, što izaziva dodatne sumnje.
U isto vrijeme Hrvatska donira 100.000 eura Evropskom sudu za ljudska prava – potez koji nije uobičajen i koji kod javnosti stvara percepciju pritiska ili naklonosti Suda prema interesima Hrvatske.
Iako je predsjednik Suda Marko Bošnjak izričito ograničio visokog predstavnika da njegov podnesak ne smije prelaziti 10 stranica niti ulaziti u meritum, Schmidt dostavlja 600 stranica, sa političkim ocjenama koje prevazilaze pravni okvir. Time se dodatno pojačava sumnja na njegovu povezanost sa rukovodstvom Suda.
U isto vrijeme Kovačević Sudu dostavlja dokument Ureda za zakonodavstvo, u kojem se jasno navodi da osobe kojima je istekao mandat vršioca dužnosti ne mogu obavljati pravne radnje. Na osnovu toga podnesene su i krivične prijave, među ostalim od strane parlamentarca Zlatana Begića. Pretpostavlja se da se visoki predstavnik uključio u postupak upravo da bi HDZ-ova strana imala zastupnika, iako mu to nije uloga, niti je ikada objasnio ko finansira skupu advokatsku kuću BlackStone Chambers.
Spornosti u presudi i tretman Kovačevića
U presudi se tvrdi da bi osporavanje legitimacije vršilaca dužnosti ugrozilo pravnu sigurnost, dok se istovremeno previđa da je upravo prihvatanje agenata kojima je istekao mandat ugrozilo pravnu sigurnost samog Kovačevića.
Sud ide i korak dalje – u presudi se čak navodi da je Kovačević zastrašivao visokog predstavnika, iako za takvu tvrdnju ne postoji ni jedna njegova izjava ili postupak koji bi se tako mogao tumačiti. Visoki predstavnik nije bio ni tužena strana, pa je nelogično tvrditi da je mogao biti „zastrašivan“. Istovremeno, prijetnje smrću upućene Kovačeviću, o kojima su obaviješteni policijski organi, nisu pomenute ni u presudi niti u izjavama visokog predstavnika.
Presuda se poziva na stavove Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, Komiteta ministara, Komesara za ljudska prava i Venecijanske komisije – koji idu u prilog Kovačeviću – ali ih Veliko vijeće potpuno ignoriše. Takav pristup otvara pitanje da li Sud stavlja sebe iznad institucija Vijeća Evrope.
Još je kontradiktornije kada Sud tvrdi da Kovačević nije dokazao diskriminaciju, a zatim sam priznaje da entiteti imaju potpuno različite mehanizme izbora članova Predsjedništva i Doma naroda – što upravo potvrđuje postojanje diskriminacije.
Stav da je Kovačević djelovao u formi „actio popularis“ i da nije bio direktno pogođen, također je neodrživ. Kao stanovnik Federacije BiH, on može glasati samo za bošnjačke ili hrvatske kandidate za Predsjedništvo, dok je u procesu izbora delegata u Dom naroda u potpunosti isključen. Dakle, njegovo aktivno biračko pravo je ograničeno etničkim kriterijem.
Kovačevićeva etnička pripadnost uopšte ne bi smjela biti pravno relevantna, jer se biračka prava ne smiju vezivati uz etničko porijeklo. Istovremeno, svima je poznato da su pojedini politički lideri – poput Dragana Čovića – mijenjali vlastitu etničku pripadnost u skladu s političkim prilikama.