Politička pozicija Hrvata u Federaciji BiH, a time i u Bosni i Hercegovini, ne zasniva se na konceptu “legitimnog predstavljanja”, već na važećim odredbama Ustava Federacije BiH i Ustava BiH, što se u javnom diskursu često svjesno zanemaruje od strane HDZ-a BiH i zvaničnog Zagreba.
Na to ukazuje i činjenica da je HDZ duže učestvovao u vlasti nego bilo koja druga politička stranka u BiH, ali i ustavne odredbe Federacije koje kroz snažne i teško probijive mehanizme zaštite osiguravaju izrazito stabilnu poziciju hrvatskog političkog faktora. Tvrdnje da su Hrvati politički ugroženi zbog izostanka etničkog predstavljanja nisu utemeljene na činjenicama, jer bi dosljedna primjena etničkog principa nužno dovela do potpunog potiskivanja građanskog koncepta.
Izvođenje zaključaka isključivo iz naziva zakonodavnog tijela „Dom naroda“, prema kojima delegati u tom domu imaju isključivo etnički legitimitet, nije u skladu s važećim ustavnim odredbama. Ustavi Federacije BiH i BiH jasno propisuju drugačiji model, nezavisno od interpretacija autora ili političkih aktera.
Upravo se na takvom tumačenju naziva Doma naroda zasnivala većinska odluka Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, prema kojoj delegat iz kantona u kojem njegov narod nije većinski ne može biti legitiman predstavnik. Međutim, suprotno tome, ranija odluka Ustavnog suda BiH iz 1998. godine u predmetu „Izetbegović“ ukazuje da ne postoji „jednobrazan model etničkog zastupanja“ u državnom Domu naroda.
U toj odluci Sud je naveo da Ustav BiH propisuje sastav Doma naroda od 15 delegata, od kojih se dvije trećine biraju iz Federacije BiH, a jedna trećina iz Republike Srpske, pri čemu Narodna skupština RS-a bira pet srpskih delegata bez ikakvih etničkih ograničenja u glasanju. Time je, kako je navedeno u presudi, zagarantovano da i poslanici koji nisu Srbi imaju jednako pravo da učestvuju u izboru srpskih delegata, što potvrđuje da Ustav BiH ne počiva na striktno etničkom modelu predstavljanja.
Iz toga proizlazi da Sud tada nije smatrao spornim činjenicu da bošnjački poslanici u NSRS-u mogu utjecati na izbor srpskih delegata u Dom naroda BiH, niti da pravo na zastupanje interesa naroda zavisi isključivo od etničke strukture biračkog tijela. Suprotan stav zauzet je kasnije u predmetu „Ljubić“, što više govori o promjenama u pristupu Ustavnog suda nego o samim ustavnim rješenjima.
Ipak, ustavi i zakoni nisu zanemarili potrebu zaštite konstitutivnih naroda. U Republici Srpskoj taj balans je postignut time što je cijeli entitet jedna izborna jedinica s dominantno srpskim stanovništvom, čime je uspostavljena ravnoteža između građanskog i etničkog principa.
Sličan balans predviđen je i u Federaciji BiH kako bi se spriječilo da Dom naroda preuzme potpunu političku dominaciju nad Predstavničkim domom i blokira funkcionisanje vlasti. Federacija je podijeljena na deset kantona iz kojih se biraju delegati Bošnjaka i Hrvata, pri čemu se broj delegata određuje prema udjelu konstitutivnog naroda u kantonu u odnosu na ukupan broj pripadnika tog naroda u Federaciji, prema posljednjem popisu stanovništva.
Istovremeno je uveden princip minimalne zastupljenosti, prema kojem svaki kanton može delegirati najmanje jednog predstavnika iz svakog konstitutivnog naroda ako je takav izabran u kantonalnoj skupštini. Riječ je o ustavnim rješenjima koja nije mogao mijenjati ni visoki predstavnik Christian Schmidt.
Postojeći raspored delegata po kantonima omogućava da većinu hrvatskih delegata biraju upravo hrvatski glasači. Ukoliko se taj broj smatra nedovoljnim, postoji ustavna mogućnost provođenja novog popisa stanovništva, koji bi, zbog demografskih promjena, dodatno ojačao poziciju Hrvata u kantonima u kojima čine većinu, poput Zapadnohercegovačkog kantona.
Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH predviđaju da se nakon svakog novog popisa vrši nova raspodjela delegata, čime se onemogućava trajna dominacija bilo kojeg naroda. Time je uspostavljen mehanizam zaštite bez potrebe za konceptom „legitimnog predstavljanja“.
Političko nezadovoljstvo hrvatske politike, stoga, ne proizlazi iz nedostatka političke moći, već iz činjenice da većinska podrška unutar vlastitog naroda ne garantuje automatski učešće u vlasti. Postoji mogućnost da manjinski politički blok, u saradnji s bošnjačkim i građanskim strankama, formira vlast, što važi i za sve druge političke aktere u Federaciji BiH.