Na posljednjem ročištu koje je održano u predmetu Ejup Ganić i drugi (Dobrovoljačka) na Sudu Bosne i Hercegovine 16. jula, odbranama je uskraćeno pravo da iznesu odbranu svojih branjenika, odnosno da svjedoka koji je svjedočio putem videolinka iz Višeg suda u Beogradu pitaju o svim činjenicama i okolnostima njegovog boravka u BiH u periodu od 1992. do 1996. kao oficira JNA, a poslije Vojske Jugoslavije, odnosno strane vojske nakon što je BiH provela referendum o nezavisnosti 1. marta 1992.
Predsjedavajući Sudskog vijeća, Darko Samardžić odbio je da se odbrane dodatno izjasne o svojim prigovorima da se svjedoku ne dozvoli svjedočenje putem videolinka, a zatim je istakao kako je poželjno ovakvo svjedočenje kada svjedoci nisu u Bosni i Hercegovini, kao što je u ovom slučaju ali da bi se to moglo primijeniti i sa svjedocima koji su u Bosni i Hercegovini. Nije ovo bio jedini svjedok koji je, otkako je počelo suđenje u oktobru 2022., svjedočio putem videolinka iz Beograda gdje je i pripremana optužnica u slučaju Dobrovoljačka protiv najvišeg vrha Armije i MUP RBiH.
Iako je Samardžić istakao kako je Sud počeo da provodi suđenja putem videolinka, o tome se naprimjer nisu zajednički oglasili Sud i Tužilaštvo BiH kao što su to učinili u slučaju Milorad Dodik 4. jula 2025. godine kada je održano tajno ročište nakon radnog vremena na kojem mu je ukinut pritvor. Ranije je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine moralo Sudu obrazlagati svaki zahtjev za svjedočenjem putem videolinka, no očito u slučaju Dobrovoljačka ovakvo svjedočenje postaje poželjno, a odbranama se uskraćuje i mogućnost prigovora.
Iako ih je Samardžić uputio da svojim pitanjima svjedoka pitaju šta ih zanima, tokom ispitivanja prekidao ih je i on i tužilac Mladen Vukojičić ističući kako pitanja izlaze izvan predmeta optuženja. No, da bi se rasvijetlili događaji od 2. i 3. maja, odbrane smatraju da je neophodno razjasniti šta se dešavalo u danima prije početka maja, ali i ulogu samog svjedoka.
Svjedok Ratomir Maksimović (1943. godište) po vlastitom priznanju više puta je boravio u Sarajevu, a prvi put je iz Beograda došao krajem aprila 1992. na Pale kako bi izvukao suprugu i sina.
Tokom svog svjedočenje Maksimović je više puta negirao zločine počinjene nad građanima Sarajeva braneći ratnog zločinca Stanislava Galića i navodeći da “mu ga je žao”. Maksimović je bio i svjedok odbrana ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića kao pripadnik Sarajevsko-romanijskog korpusa. Jasno je precizirao da su naredbe primali iz Beograda. Advokaticu Jesenku Rešidović prekidao je tužilac Vukojičić navodeći da se „svjedok iscrpljuje na teme koje nisu u optužnici“, a na čija je pitanja svjedok i potvrdio da je bio svjedok odbrane ratnih zločinaca.
Iako je Sudu advokatica Lejla Čović skrenula pažnju da svjedok negira presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i da to prolazi bez reakcije, sudija Samaradžić je kazao da će tužilac procijeniti kada će i hoće li reagirati. Treba napomenuti da detalji iz tih presuda nisu dio optužnice u slučaju Dobrovoljačka, pa je jasno zašto je Vukojičić prekidao advokate dok ispituju svjedoka.
Još jedan problem na koji je ukazano tokom održanog ročišta je i postupanje tužioca koji odbrane kasno obavijesti o narednom svjedoku, pa je sudija Samardžić zatražio od tužioca Vukojičića da unaprijed odbranama dostavi četiri do pet imena svjedoka koje planira za naredna ročišta da bi se i odbrane mogle valjano pripremiti.
Inače, i na ranijim suđenjima u slučaju Dobrovoljačka neki od svjedoka koji su priznali da su pucali po Sarajevu 2. maja 1992. ili učestvovali u ratnim dejstvima, dobili su zaštitu identiteta, ali ne i optužnicu za zločine nad građanima Sarajeva, dok se branioci Sarajeva optužuju i iscrpljuju višegodišnjim suđenjima sa svjedocima čiji su se iskazi pripremali u Beogradu.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nikada nije podiglo niti jednu optužnicu za zločine u Sarajevu, ubistva djece u opkoljenom Sarajevu, a nekoliko predmeta tek je posljednju godinu spustilo na Tužilaštvo Kantona Sarajevo.