Hvala svima koji su reagovali i digli glas protiv zastrašivanja, novih napada na lidere opozicije i moju porodicu, paljevina, povećanog nasilja, jezika mržnje, učestalih prijetnji i svega onog što se događa oko nas — narušene bezbjednosti i loše situacije u društvu — jer jedino javnost i javni pritisak može da nas zaštiti od monstruma pomračenog uma, piše zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović.
„Naravno da drug Vranješ, kadar Partije, lažni ombudsman i ‘zaštitnik ljudskih prava’, ni ovaj put nije rekao ni riječ, kao niko od univerzitetskih profesora i ‘akademske zajednice’ u Banjaluci, da Milorad Dodik nije saslušan zbog brutalnih javnih prijetnji i poziva na moje uklanjanje, da sudije i tužioci, kao i ostale institucije, nisu uradili ništa da ga obuzdaju dok ne bude prekasno.“
Jednom svešteniku u Trebinju sam rekao da bi atmosfera sigurno bila drugačija da je neko u ime Crkve, neki sveštenik ili vladika, digao glas i objavio par riječi saopštenja — osudio učestale napade na mene i moju porodicu, jezik mržnje i nasilje. Iako nisam vlast — jesam pravoslavni vjernik, pa makar bio najgori i najnedostojniji — možda suprugino auto ne bi bilo zapaljeno samo osam minuta nakon što sam došao kući i prvi put ga parkirao; možda ga supruga ne bi ni sjela. Bilo bi bar nekoliko javnih riječi da ničija porodica ne smije biti šikanirana, napadana i neprekidno terorisana. U suprotnom, živiš u neprekidnom vanrednom stanju, jer to je samovolja bahatih moćnika koji misle da su gospodari života i smrti i da mogu nekažnjeno raditi šta hoće.
Umjesto hrišćanske ljubavi i zaštite, dobio sam javne kletve od vladike bihaćko-petrovačkog Sergija, prijatelja svake vlasti i korumpiranih političara, koji na liturgijama o meni govori sve najgore, proklinje me i nastavlja gdje Dodik i njegovi prijatelji stanu — što je, po mom mišljenju, najbolji pokazatelj stanja u razorenom društvu u kome je sve okrenuto naopačke.
Mnogo je reakcija, tvitova i komentara — od botova do funkcionera vlasti — u kojima se uviđaju i pokušavaju naći opravdanja za nove napade i paljevine: tvrdnje da sam zaslužio, da sam izdajnik, pripadnik „Šmitovih hordi“, špijun, plaćenik, da sam sam sebi palio vozila…
Meni je posebno zapao za oko status i „tvit“ drugarice Nataše Tešanović, bivše direktorice i vlasnice Alternativne televizije, koja je napisala da moju iskrenost često prati naivnost i impulsivnost, da nisam spreman na samopropitivanje svog rada i ponašanja, da naivno mislim da je ispravno to što radim i da je u tome uzrok problema — učestalih paljevina i napada.
Šteta što nisam mudar kao drugarica Tešanović, pa da odem kod Dodika i mafije, nagodim se i uzmem 2,8 miliona KM, koliko je ona, navodno, uzela 2018. godine prodajući Alternativnu televiziju Dodiku, Stankoviću i Prointeru — dajući režimu još jednu medijsku palicu u ruke. Tvrdi se da je ona dobila taj „poklon“ od „mrskih“ stranaca koji su, kako kažu, finansirali osnivanje i rad ATV-a neposredno poslije rata (od 1997. godine) da bude protivteža Srpskoj televiziji, kasnije RTRS-u i vladajućem SDS-u. Drugarica Tešanović je, kako se navodi, punih 20 godina bila direktor ATV-a i, po tim tvrdnjama, masno naplaćivala dilove i služila centrima moći.
Drugarica Nataša Tešanović je, prema tim optužbama, uzela milione — prvo od stranaca, a onda od Dodika i njegovih tajkuna — učestvovala u mnogim nečasnim poslovima, dala režimu monopol na informisanje u Banjaluci, a sada krstari Italijom i mondenskim destinacijama. I uz to mi drži moralne lekcije o poštenju, radu i borbi, te mi zamjera moju, kako ona kaže, „impulsivnost“ i „naivnost“ koja navodno izaziva napade na mene i moju porodicu.
Ona nije jedina. Mnogi licemjeri, potonji ljudski talog i ološ, dio su hajke i opravdanja nasilja, pa upiru prst u mene kao krivca — jer, kažu, imam predug jezik, svugdje zabijam nos i „mutim poslove i kombinacije“.
Možda je slučajnost, ali gotovo istovremeno, po pisanju medija, u Trebinje su iz zatvora došli opasni ljudi, a atmosfera koja se stvara — stalni medijski napadi i etiketiranje da sam izdajnik, strani plaćenik, Šmitov vojnik, špijun i „zlo koje treba ukloniti“ — uz gašenje video-nadzora u ključnim momentima, umnogome podsjeća na atmosferu na sjeveru Kosova i Metohije i u Sjevernoj Mitrovici uoči atentata na Olivera Ivanovića, kojem su prethodile paljevine njegovih vozila, a koje, naravno, do danas nije rasvijetljeno.
Umjesto zaštite od pravosuđa, dobijam progon: dan posle paljenja vozila dobio sam poziv na suđenje u Banjaluci po tužbi Duška Perovića — i to zato što sam protiv njega, Dodika, Đokića i ostalih podnio krivičnu prijavu zbog pljačke od 300 miliona KM preko Komsara i rudnika uglja u Ugljeviku, o čemu sam pisao u januaru ove godine. Pravosuđe, međutim, pokazuje da brzo reaguje kad treba procesuirati i kazniti one koji govore istinu o milionskim pljačkama, dok sve moje krivične prijave godinama skupljaju prašinu.
Čestite trebinjske „kadije“ su, navodno, „strogo“ kaznile napadača na moju kuću s čak 300 KM — čovjeka koji je bez ikakvog povoda došao u moju kuću, maltretirao moju pokojnu majku i izjavio da mora da me ubije, što je i priznao na sudu. A da ja uradim nešto slično — uđem u kuću nekog funkcionera na vlasti, maltretiram porodicu i prijetim ubistvom — ne bi godinama izašao iz zatvora; možda bi bio proglašen psihičkim bolesnikom, nasilnikom, ludakom.
Poslije svake paljevine vozila policija je vodila informativne razgovore s određenim bezbjednosno interesantnim osobama, ali nakon dvije paljevine ispred moje kuće niko nije priveden. Nema povlačenja ni uzmicanja s moje strane, ali javnost mora biti upoznata sa situacijom, kao i s nečasnim poslovima i ulogama mnogih o kojima ću tek pisati, poručio je Vukanović.