Preduzeće „Intrag“ iz Tuzle, osnovano prije 11 godina s ciljem zapošljavanja osoba s invaliditetom, danas se bori za goli opstanak. Od nekadašnjih 12 radnika ostala su samo dva, a većina nekada zaposlenih ponovo je završila na evidenciji nezaposlenih.
Jedina osoba s invaliditetom koja i dalje radi u ovom kolektivu je Ana Zec, koja je do prije nekoliko mjeseci dijelila radni prostor s desetero kolega.
„Ovo je krivica kompletnog društva – od institucija, zakona, građana, svih nas“, poručuje Ana.
Skroman promet, rast troškova – i bez pomoći države
„Intrag“ proizvodi vizit-karte, letke, brošure i suvenire. No, potražnja je mala, a rast minimalne plate postao je teret koji ovaj mali kolektiv nije mogao izdržati. Zbog nedostatka sredstava, otpušteno je sedam radnika.
„Niko se nije odazvao da kaže: dajte da pokušamo našim radom, da ono što proizvodimo kupujemo od vas i održimo proizvodnju“, objašnjava direktor Anes Ćehović.
Kada se „Intrag“ pokušao ponovo prijaviti na javni poziv Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, stigao je odgovor da nemaju pravo na učešće – jer su, kako je ocijenjeno, „neopravdano otpustili radnike“.
Iz Fonda za BHRT potvrđuju da njihov pravilnik ne priznaje teško ekonomsko stanje kao opravdanje za prekid programa.
Zakon mrtvo slovo na papiru
Situaciju dodatno otežava činjenica da su javne institucije zakonom obavezane da 30% javnih nabavki materijala obavljaju preko preduzeća koja zapošljavaju osobe s invaliditetom. No, praksa pokazuje suprotno – ta odredba se gotovo nikada ne primjenjuje.
„Oni koji imaju najviše mogućnosti zaposliti osobe s invaliditetom – a to su javne institucije i država kao najveći poslodavac – ne da ne zapošljavaju, nego često ni ne plaćaju zakonske obaveze u slučaju da ne zapošljavaju“, naglašava Suvad Zahirović, predsjednik Informativnog centra za osobe s invaliditetom „Lotos“ iz Tuzle.
Ogledalo društva
Slučaj „Intraga“ pokazuje kako je nedostatak solidarnosti u bh. društvu snažniji od zakonskih rješenja. Deset radnika s invaliditetom ostalo je bez posla, bez prava na dostojanstven život i bez ikakve institucionalne podrške.
Stanje u ovom preduzeću postaje simbol šire slike – sistema u kojem su najranjiviji prepušteni sami sebi.
Pitanje koje ostaje otvoreno je jasno: hoće li donosioci odluka i ovaj put pasti na ispitu, ostavljajući osobe s invaliditetom na marginama društva?