“Hoće li moj ili Avazov video imati više pregleda?”, zapitao se na svom Facebooku ministar vanjskih poslova i šef stranke Narod i Pravda, Elmedin Konaković, u petak 3. oktobra oko podne. I objavio je nekakav “uradak” u kojem se, u svom tipičnom stilu, svađa s novinarom.
Citat s početka teksta najbolje oslikava politiku Konakovića – broj klikova, pregleda, lajkova. Tu je početak i kraj. To je sva njegova “veleumnost”.
U isto vrijeme, u Jablanici, Konjicu i Fojnici, ljudi su se pripremali obilježiti godišnjicu razornih poplava koje su odnijele 27 života. Konakovića, naravno, nije bilo u Jablanici. Umjesto toga, tražio je novu temu za sakupljanje lajkova po društvenim mrežama – i našao je: obrušio se na reisul-ulemu Huseina Kavazovića.
Potpuno je nebitno što je napisao u još jednom postu na Facebooku, kao što je nevažno i što je izgovorio u još jednom videu koji je postavio. Konaković je davno završio u političkom ofsajdu. Njegova patološka potreba da bude “mjera svih stvari” dovela ga je do marginalnosti.
Narod nije blećak, upozoravao je rahmetli Alija Izetbegović – ni tu lekciju Konaković nije, niti može, naučiti. On ima nerješiv problem: ni po čemu nije kapaciran za ulogu koju je sebi namijenio. Osjeća da mu brod neumitno tone, ali ne zna kako da ga spasi. Kao u živom blatu, što se više koprca, brže i dublje tone.
Konaković je hodajući dokaz da se čovjeku može pomoći u mnogo čemu, osim spasiti ga od njega samog.
Kako je uvjerio sebe da je mjera svih stvari, tako srlja iz greške u grešku. Javlja se i govori najčešće kad ne treba i kada ga se to ne tiče, a šuti kad bi morao progovoriti. Ide gdje nikako ne treba i ne dolazi gdje bi morao biti. Kada mu odgovara, pravosuđe je pravično; kada mu ne odgovara, pravosuđe je “sluga propalog režima”.
Koliko je puta na svom Facebooku najavio akcije koje se nikada nisu desile, prijetio raskrinkavanjem, štampanjem letaka, ili stavljanjem neistomišljenika na stub srama? Rezultat: Konaković ubrzano kalira. Postaje mjerilo – koga Konaković nije napao, taj ni ne vrijedi.