Sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, održana 31. oktobra, jasno je pokazala da se nova politika prema Bosni i Hercegovini temelji na zamjeni teza – opasnom pristupu koji bi, umjesto da smiruje, mogao dodatno produbiti postojeće političke podjele.
Prvo, destabilizacija Bosne i Hercegovine i unutrašnjih odnosa u proteklom periodu tumači se kao posljedica odluka koje je donosio visoki predstavnik koristeći bonske ovlasti. Drugo, Milorad Dodik, njegova porodica i poslovni krug poistovjećuju se s Republikom Srpskom, čime se briše granica između pojedinca i institucije.
Ako se politika međunarodne zajednice prema BiH nastavi graditi na ovakvim pogrešnim postavkama, teško da može donijeti stvarne promjene. Iluzorno je očekivati da će takav pristup otvoriti prostor za konstruktivan dijalog među narodima, uspostaviti ravnotežu između entiteta i potaknuti zemlju na putu ka euroatlantskim integracijama.
Odluke visokog predstavnika nisu destabilizirale Bosnu i Hercegovinu – naprotiv, predstavljale su reakciju na destabilizaciju koju je proizvodio Milorad Dodik, djelujući u ime Republike Srpske i svoje stranke SNSD. Njegova politika, zasnovana na ličnim interesima, imala je podršku Moskve i Beograda, čiji su ciljevi nadilazili unutrašnje političke odnose u BiH. Beograd je, kroz ideju „srpskog sveta“, održavao privid jedinstvenog nacionalnog prostora, dok je Moskva preko Dodika destabilizirala ne samo BiH, nego i širu regiju, uključujući i Evropsku uniju.
Takva politika, praćena otvorenim secesionističkim porukama, rezultirala je blokadom ključnih državnih institucija – Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Sjednice su mjesecima bile onemogućene već pri usvajanju dnevnog reda, a država je faktički stagnirala. Najbolji dokaz toga je blokada usvajanja državnog budžeta, koji Dodikovi zastupnici nisu podržali čak ni nakon ukidanja sankcija, čime su dodatno oslabili institucije i doveli državne službenike u težak socijalni položaj.
Na međunarodnom planu, Dodikova politika zaustavila je proces približavanja BiH Evropskoj uniji i blokirala početak pristupnih pregovora.
U takvim okolnostima, visoki predstavnik bio je primoran reagovati — svojim odlukama pokušao je pokrenuti političke procese, sankcionisati neustavne aktivnosti i vratiti ih u okvir državnih institucija. Njegove mjere nisu uzrok nestabilnosti, nego reakcija na nju.
Druga zamjena teza ogleda se u poistovjećivanju Milorada Dodika s Republikom Srpskom i srpskim narodom. Njegov autoritarni način vladanja doveo je do toga da se RS često doživljava kao produžetak njegove ličnosti i interesa. Dodikov cilj nije bio razvoj entiteta, već učvršćivanje lične moći i izgradnja oligarhijskog sistema koji uključuje porodicu, bliske saradnike i poslovne partnere. Raspolagao je državnom imovinom, dijelio koncesije, privatizovao javne firme i stekao znatno bogatstvo u zemlji i inostranstvu.
Zbog toga mu je američka administracija uvela sankcije – ne Republici Srpskoj, već njemu lično, njegovoj porodici i poslovnim saradnicima, zbog nezakonitog bogaćenja i podrivanja ustavnog poretka BiH. Dodik je, međutim, te sankcije predstavio kao napad na RS i srpski narod, iako je međunarodna zajednica jasno razdvojila te pojmove.
Danas se, ipak, u pojedinim izjavama međunarodnih zvaničnika može primijetiti opasna tendencija poistovjećivanja Dodika s Republikom Srpskom. Time mu se daje politička legitimnost koju on vješto koristi za jačanje vlastite pozicije. Ukidanje sankcija tumači se kao „normalizacija odnosa“, iako se u suštini radi o jačanju moći jednog čovjeka koji nastavlja blokirati rad institucija i evropski put BiH.
Dodik i dalje uživa podršku Dragana Čovića, s kojim usko koordinira političko djelovanje, dok istovremeno učvršćuje svoju ekonomsku i političku kontrolu nad RS-om. Osim toga, proširio je utjecaj na medije, ograničavajući prostor za kritičko izvještavanje.
Sve dok međunarodna zajednica ne prepozna da prema Dodiku postupa na temelju pogrešnih pretpostavki, on će nastaviti graditi sistem u kojem su RS i srpski narod taoci njegovih ličnih interesa. Povlačenje visokog predstavnika – jedinog institucionalnog ograničenja njegovoj moći – dodatno bi mu olakšalo konsolidaciju vlasti.
Na kraju ostaje ključno pitanje: da li je ukidanje secesionističkih zakona dio nekog šireg, javnosti nepoznatog dogovora? Ako je to cijena Dodikovog „povlačenja“ iz politike, riječ je o opasnoj iluziji. Jer Dodika iz politike nije udaljio kompromis, već presuda Suda BiH. Njegov povratak u politički prostor pod izgovorom stabilnosti samo je privid – i ozbiljan rizik za budućnost Bosne i Hercegovine.