Što Bosna i Hercegovina ima, “to niđe nema”, rekli bi Mostarci. U parlamentarnim demokracijama pravila su jasna i uglavnom neupitna. Stranka ili stranke koje osiguraju natpolovičnu većinu u parlamentu, ukoliko je on jednodoman, biraju vladu. Vlada predlaže zakone, parlamentarna većina ih usvaja, a vlada ih provodi.
Kada se neka stranka raziđe s koalicijskim partnerima, napušta vlast i prelazi u opoziciju. Ako njen izlazak znači gubitak parlamentarne većine, vlada pada. Ukoliko premijer ne može osigurati novu većinu, podnosi ostavku ili se vladi izglasava nepovjerenje. U takvim okolnostima šef države mandat povjerava onome ko može osigurati većinu, a ako to ne uspije, raspisuju se prijevremeni izbori, piše Milan Šutalo, urednik HMS-a.
Dio vladajuće većine, sarajevska Trojka, raskinuo je partnerstvo sa SNSD-om i pokušao uspostaviti savez s opozicijom iz Republike Srpske. Već godinu dana traje bezuspješan pokušaj da se SNSD izbaci iz vlasti, a u nju uvedu novi partneri.
Umjesto da se u Parlamentu raspravlja o zakonima koje je usvojilo Vijeće ministara, dio vladajuće većine zajedno s opozicijom iz jednog entiteta kreira vlastite zakonske prijedloge. Ti prijedlozi prolaze u Zastupničkom domu, ali redovno padaju u Domu naroda. Taj proces se ponavlja iznova.
Različite skupine zastupnika predlažu zakone koje koriste kao politički alat za međusobna optuživanja o blokadama države i evropskog puta. Posljedica takvog rasula je da Bosna i Hercegovina za godinu dana nije usvojila ni dva zakona koji su već odavno gotovo usaglašeni s evropskim standardima. To, kako navodi Šutalo, i ne čudi s obzirom na činjenicu da vlast čini raspala koalicija čiji se dijelovi međusobno politički sukobljavaju, bez namjere da iko napusti vlast, kako je uobičajeno u demokratskim državama.
Slična situacija vlada i u izvršnoj vlasti. Bošnjačka Trojka već deset mjeseci insistira na imenovanju Nebojše Vukanovića za ministra sigurnosti, čemu se ostatak koalicije protivi. Uprkos neuspjehu, taj proces se nastavlja i koristi kao sredstvo političkog pritiska i optuživanja HDZ-a BiH da pomaže SNSD-u u blokadi evropskog puta.
Ni treća grana vlasti nije pošteđena krize. Tročlano Predsjedništvo funkcioniše poput raštimanog orkestra. Srpska članica Željka Cvijanović vodi otvoreni verbalni sukob s dvojicom bošnjačkih članova. Jedan od njih, Željko Komšić, koji bi prema Ustavu trebao predstavljati Hrvate, to ne može jer ga oni nisu birali. Šutalo navodi da Komšić koristi svaku priliku, kako na unutrašnjoj tako i na međunarodnoj sceni, da promovira rušenje daytonskog koncepta konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda, zagovarajući građanski model države po principu jedan čovjek – jedan glas.
Istovremeno, Komšić često napada susjedne države Hrvatsku i Srbiju, optužujući ih za zajedničke planove o podjeli Bosne i Hercegovine, iako ga autor teksta opisuje kao simbol političkih podjela.
Drugi član Predsjedništva, Denis Bećirović, kako se navodi, nastupa u međunarodnim krugovima bez saglasnosti ostala dva člana, predstavljajući se kao glas države. Tvrdi da Bosna i Hercegovina nije propala država, već jedna od najstarijih u svijetu, iako je, prema Šutalu, državnost imala tek u kratkom srednjovjekovnom periodu. Istovremeno zagovara ostanak visokog međunarodnog predstavnika, što autor vidi kao kontradikciju tvrdnjama o suverenitetu.
Bosnu i Hercegovinu u sadašnjem obliku, navodi Šutalo, gledamo već tri decenije, a gotovo sve ključne odluke nametnuli su stranci. To, po njegovom mišljenju, govori u prilog tezi da je riječ o propaloj državi, iako se takva ocjena, kako piše, u javnom prostoru često stigmatizira.
Na toj liniji, mediji bliski HDZ-u BiH nastavljaju retoriku u kojoj se Bosna i Hercegovina označava kao „propala država“. Iz Šutalovog komentara može se, međutim, iščitati i zabrinutost zbog kandidature Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Ostaje otvoreno pitanje hoće li se Dragan Čović na kraju ipak kandidirati za tu funkciju.