data-nosnippet>
Neke se priče napišu same, dovoljno ih je samo uvezati u kolotečinu identiteta kojem pripadaju. Jer, dok sam se spremao pisati komentar o političarki na čelu liberalne stranke sklone anticivilizacijskim vrijednostima, Sabina Ćudić odlučila mi je pomoći. Davno je rečeno da nije majka Muju karala što se kockao, nego što se vadio. Al’ otkud će Sabina Ćudić znati bilo šta o Muji i njemu sličnima kada je jasno da se njoj i ljudima oko nje gadi i Mujo i sve što se za Muju veže.
Identitet, vjera i historija ključni su problemi s kojima se u vlastitim glavama i dušama bore okupatori političkog prostora Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ti okupatori se od Radovana Karadžića i Milorada Dodika razlikuju samo po oružju i metodama, ali nema više sumnje da im je cilj identičan.
Sabina Ćudić, koja je izazvala burne reakcije nakon svojih izjava o karakteru rata u BiH, na čelu je projekta kreiranog daleko izvan Bosne i Hercegovine i napravljenog da bi se, prema stavu autora, lažnim vrijednostima trovao istinski multietnički krvotok svakog bosanskohercegovačkog domoljuba.
Jer, ko je zaboravio, da podsjetimo da su nam u svakom neopreznom izletu u javnost kolovođe i kadrovi Narandžaste stranke poručivali šta nisu. Nisu muslimani, nisu Bošnjaci… a nikada nam nisu rekli ko su oni zapravo.
Danas je posve izlišno da nam to kažu, jer bi svima moralo biti jasno da su Sabina Ćudić, Edin Forto i Naša stranka politička ekspozitura stranih i, kako autor tvrdi, Bosni i Hercegovini nenaklonjenih faktora.
Jer, sve ono što su rekli o sebi govori u prilog toj tezi. Sabina Ćudić je, recimo, za zastavu Republike BiH koristila termin “ratna zastava”, što je izazvalo dodatne kritike dijela javnosti. Autor navodi da joj smetaju ljiljani kao simbol otpora, kao i samo obilježavanje ratnog perioda, podsjećajući da je ranije problematizirala „rat kao centralnu temu“ prilikom rasprava o obilježavanju Dana Kantona Sarajevo.
Naša stranka, prema stavu autora, nema pozitivan odnos ni prema Armiji RBiH, a posebno ne prema nekim njenim generalima. Kao primjer navodi se dugotrajno čekanje na odobrenje za ulicu generala Mehmeda Alagića.
Moramo pričati istinu, ma koliko gorka bila, radi budućih generacija… „Bijeljinu su 1992. godine blokirali muslimani pod vodstvom SDA. U svakoj ulici bile su barikade napravljene od svačega, pa čak i kamiona i traktora, a na barikadama naoružani muslimani koji su sve kontrolisali…“
Ovako je govorio tadašnji potpredsjednik Naše stranke u Bijeljini, Dževad Bukvić, a autor smatra da takvi stavovi definišu politički identitet ove stranke.
No, nisu samo ratne teme predmet kritike. Autor podsjeća i na izjave Sabine Ćudić o konsocijaciji kao mogućem modelu uređenja Bosne i Hercegovine, navodeći da takve ideje zastupaju i određeni srpski i hrvatski politički krugovi.
U junu 2024. godine u Sarajevu je održan skup pod nazivom „Sarajevski plenum – Quo vadis Balkan“, a na panelu „O Ustavu i potrebi promjene Ustava u BiH“ govorila je i Ćudić.
„O konsocijaciji ću reći da imamo grubo podijeljene vrste – korporativne i liberalne. Mi živimo jednu jako rigidnu konsocijaciju gdje su osigurana bukvalno definisana prava svih etničkih skupina. Moje pitanje kao političara i politologa jeste da li se mi unutar postojećeg Ustava možemo kretati od rigidne ka liberalnoj konsocijaciji. Ja mislim da je pogrešno zagovarati demokratiju kao vladavinu većine. Ja bih voljela da krenemo ka liberalnoj demokratiji i da se udaljimo od naših podjela te da osjetimo pripadnost sistemu koji garantuje prava svima.“
Autor smatra da takve izjave predstavljaju približavanje konceptima koje zagovaraju određene nacionalne politike u BiH.
Poveznice radi, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je u oktobru 2020. godine pisao međunarodnim zvaničnicima i naveo da je BiH „postkonfliktno i duboko podijeljeno društvo“, te da je zbog toga BiH „organizirana kao konsocijacijska demokracija“.
Na kraju teksta autor se vraća na izjavu Sabine Ćudić u kojoj je rat u BiH opisala kao „borbu za moć“, navodeći vlastita ratna iskustva i iskustva građana iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine kao argument protiv takvog opisa rata.
Pri tome navodi da su priče ljudi iz Prijedora, Sanskog Mosta, Srebrenice, Zvornika, Bijeljine, Višegrada, Žepe, Goražda, Bihaća, Sarajeva i Tuzle svjedočanstva o zločinima i etničkom nasilju, a ne o „borbi za moć“.
Na kraju autor poredi Našu stranku s njemačkim AfD-om, navodeći da bi nakon Općih izbora 2026. godine „sarajevski AfD“ trebalo politički poraziti.