data-nosnippet>
“Trivićka i Stanivuković su Vučićevi ljudi. Na signal iz Beograda prebacuju se iz opozicije u trupe za podršku Dodiku. I tek kad Vučić procijeni da Dodik više nije isplativ –rušit će ga ovi što ga sada brane, Draško i Jelena će tada postati glavni tužitelji. Oni su Vučićevi trojanski konji u Banjoj Luci.”
Piše: Dragan Bursać
Nekada su ovi ljudi – Jelena Trivić i Draško Stanivuković – predstavljani kao nada opozicije. Kao “svježa krv” koja će srušiti režim Milorada Dodika. Kao istinska alternativa vladajućem despotskom SNSD-u. Kao spas za zgažene građane entiteta Republika Srpska. Danas, međutim, znamo istinu: oni su Dodikova produžena ruka. Pomagala. Stranački aspirin za legitimaciju diktature. Čak, suštinski, nisu ni prva ruka nego su Vučićevi tatsteri u akciji spašavanja Milorada Dodika.
Jer nema drugog objašnjenja kad dvoje navodno najvećih opozicionara – u danu kad Sud BiH konačno izrekne pravosnažnu presudu Miloradu Dodiku – stanu u njegovu odbranu. Nema izgovora kad se Trivić i Stanivuković pretvore u Dodikove advokate. Nema dileme: Vučić je naredio, oni su poslušali. Cilj se umiliti Vučiću obraz đon taktikom.
Trivićka koja plače nad sudbinom “srpskog naroda”
Hajde da se ne lažemo – Jelena Trivić je odavno izgubila opozicijski kompas. Ona formalno i nije u politici. Valjda. Žena koja je nekad znala reći istinu u lice režimu, danas cvili nad “štetom koju Sud BiH nanosi srpskom narodu”. Da stvar bude apsurdnija, u istoj izjavi priznaje da je Dodik raselio trećinu naroda, da je uništio institucije, da je uzurpirao Narodnu skupštinu – i opet, ponavlja: “nije dobro da Sud odlučuje o političkoj sudbini predsjednika Republike Srpske”. Pa ko će? Hajdučija sa planine???
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Pa, gospođo Trivić, ako to nije posao Suda – čiji je? Vaš? Dodikov? Vučićev? Ili možda Kalajev? Jer, po toj logici, zločinac ostaje neosuđen samo zato što ga je “izabrao narod”? Onda dajmo legitimitet svakom diktatoru koji zna ispeći dobru propagandu i podijeliti narod na Srbe, neprijatelje i izdajnike.
Trivićka danas nije opozicija. Ona je rezervna guma SNSD-a po naredbi Beograda. Probni balon za Vučićev plan B.
Stanivuković – zec iz Vučićeve torbe
A šta reći o Drašku? Taj politički mim, ta tik-tok opozicija s diplomom iz “beskičmenjaštva”, otišla je korak dalje. Ovaj put protiv volje vlastite stranke. Stanivuković se poziva na Kalaja, evocira kolonijalne upravitelje i kuka nad sudbinom “suvereniteta RS-a” kojeg su, eto, ugrozili strani centri moći.
Čovjek koji je svojevremeno ulazio u Narodnu skupštinu s megafonom, danas, kao gradonačelnik Banje Luke, šaptom ljubi Dodikove čizme. Proziva Sud BiH, negira legitimitet pravosudnih institucija, poziva na neizlazak na izbore. Jer tobože, “ne želimo koristiti nečiju propast za vlastiti uspjeh”.
A što je to, Draško, nego precizna definicija podrške režimu? Ako tebi odgovara da Dodik ostane predsjednik još šest mjeseci, još godinu, još pet, jer ti “nećeš da iskoristiš trenutak” – ti si mu politička podrška, a ne opozicija. Mali od palupe, ništa više!
Dva jarca s Vučićevog mosta
Nije ovdje stvar samo u Trivićki i Stanivukoviću. Oni su simptom jedne mnogo dublje bolesti. Oni su Vučićevi ljudi. Na signal iz Beograda prebacuju se iz opozicije u polupodržavajući mod. Djeluju po direktivi. I kad Vučić procijeni da Dodik više nije isplativ –rušit će ga ovi što ga sada brane, Draško i Jelena će postati glavni tužitelji. Jer u Vučićevom svijetu, politika je pijačarski dil: danas brat, sutra izdajnik, sve po potrebi.
Zato su Jelena i Draško danas Dodikove štitonoše. Jer tako Vučić hoće I naređuje. I sve dok on ne odluči da Dodika treba maknuti, ova dva (oprostite na metafori) jarca s Vučićevog mosta glumiće opoziciju danju, a noću će spavati u istom krevetu sa režimom (opet metefora).
Jedini glas razuma: Igor Crnadak
Na svu sreću, postoji opozicija. Ne velika, ne dominantna, ali postoji. Zove se Igor Crnadak. Čovjek koji je, nakon presude, odmah zatražio da se PDP povuče iz odluke o bojkotu izbora. Jer, kako reče – ta odluka je bila čista podrška Dodiku. A to, gospodo, jeste opozicijski refleks. Kad režim padne – vi ne bježite, nego napadate. Ne spašavate ga jalovim frazama o “nelegalnim sudovima”, nego mu udarite u temelje.
Crnadak je razumio da je presuda Dodiku – prilika. Prilika da se krene u ofanzivu. Da se narod probudi. Da se sruši diktatura nakon više od dvije decenije. Jer ako sad ne preuzmeš inicijativu – kad ćeš?
I SDS se budi, polako…
Jovica Radulović iz SDS-a jasno kaže: “Mi ćemo imati kandidate za obje funkcije, bez obzira na odluku PDP-a.” I to je ono što se očekuje od opozicije. Ne kuknjava. Ne filozofiranje. Ne kalkulacija. Nego borba.
Jer Dodik nije pao. Još uvijek je u zgradi predsjedništva RS-a. Još uvijek pravi planove. Još uvijek važe reakcije. I dok se Jelena i Draško natječu ko će mu ljepše ublažiti bol – Dodik gradi priču o novoj “međunarodnoj zavjeri” u kojoj je on jedini srpski svetac među izdajnicima.