Dio političkog establišmenta u našoj zemlji (SNSD i HDZ) tvrdi da je za aktuelnu političku krizu odgovoran Ured visokog predstavnika. Ja spadam među one po kojima OHR nije doveo do krize. No, kako dokazati koja strana je u pravu? U nastojanju da dođemo do odgovora možda nam može pomoći jedan misaoni eksperiment. Ako pretpostavimo da je OHR uzrok krize, zamislimo onda da tog uzroka nije bilo. Zamislimo da OHR nije postojao u protekle, recimo, dvije godine. Zamislimo da je već ranije bio zatvoren. To bi, po logici SNSD-a i HDZ-a, značilo da tekuće krize ne bi bilo. Jer ako nema uzroka krize, ne može biti ni same krize.
Zamislimo, dakle, da u junu 2023. godine, OHR nije postojao. Šta bismo imali tada? Podsjetimo, tada je NSRS usvojila zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH, te zakon o neobjavljivanju odluka OHR-a. Da tada nije postojao OHR ne bi bilo potonjeg zakona, ali bi vladajuća većina u NSRS izglasala prvi – onaj o neprovođenju odluka Ustavnog suda.
Dakle, i da nema OHR, imali bismo na snazi antidejtonsko djelovanje najvišeg stepena: odbijanje provođenja odluka Ustavnog suda. Šta bi to značilo? Da li bismo možda bili u manje intenzivnoj krizi? Kako je u genealogiji najbitnijih odredaba Dejtona, napisao Jim O’Brien, jedan od pravnika koji su radili na njegovoj izradi: Ustavni sud je napravljen kao tijelo zaduženo za razrješavanje sporova između različitih nivoa vlasti u BiH. O’Brien veli da je u septembru 1995. srpska strana “insistirala da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada”. Koliko su strane u BiH bile kadre da pregovorima razriješe svoje nesporazume pokazao je rat koji je, tada, još uvijek trajao.
Zato je, kako ističe O’Brien, u Dejtonu odlučeno da “entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda”. Kako dalje on piše: “Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosuđa u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.”
Ovu bitnu dimenziju Dejtona odmah po samom njegovom zaključivanju uočio je i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je, naime, u detaljnoj analizi sporazuma, objavljenoj krajem novembra 1995, proglasio Slobodana Miloševića za izdajnika zbog prihvatanja takve uloge Ustavnog suda.
Vučić je tada ispravno zapazio: “Pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da se samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan.”
U studiji Tajna historija Dejtona, koju su, na osnovu dotada tajnih dokumenata State Departmenta, napisali Derek Chollet i Bennett Freeman, navodi se da je ideju o ovakvom Ustavnom sudu dao Lloyd Cutler, pravni savjetnik dvojice američkih predsjednika: Clintona i, ranije, Cartera.
Dakle, u ljeto 2023. NSRS je unilateralno odbacila odredbu Dejtonskog sporazuma o Ustavnom sudu, kao konačnom arbitru za razrješavanje sporova, čime je formalno-pravno vratila zemlju u septembar 1995. Dakle, u stanje prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada su suprostavljene strane, bez vanjskog uplitanja, razrješavale svoje sporove. Nasiljem.
Zašto tvrdim da bi se, u odsustvu Ustavnog suda, kao konačnog arbitra, nasilje obnovilo? Zašto nisam optimista, kao Milorad Dodik koji je (navodno) uvjeren da se nesporazumi u BiH mogu razriješiti pregovorima između entiteta?
Jedan od vodećih ljudi u Trumpovoj administraciji, Elbridge Colby veli, u svojoj knjizi Strategija odvraćanja da “u stabilnim društvima, suveren monopolizira legitimnu upotrebu silu: to se zove zakon i red”. Ali, kako dalje veli Colby, tamo gdje nema jedinstvenog suverena (npr. u međunarodnim odnosima), “rat, kao organizirano nasilje u najvišem stepenu, jeste konačni arbitar”.
Postoji li jedinstven suveren u BiH? De iure, BiH ima suverenitet. Ali, kako Dodik često ističe, u BiH nema jedinstvenog suverena, jer suverenitet – bar on to tvrdi – pripada entitetima. (Paradoks stanja u BiH jeste da Dodik traži gašenje OHR-a i odlazak stranaca iz Ustavnog suda BiH, uime suvereniteta BiH, koji sam ne priznaje.)
Kako, u društvu, gdje nema jedinstvenog suverena (de facto), razriješiti sporove? Odgovor nam daje spomenuti zvaničnik iz Trumpove administracije: u odsustvu jedinstvenog suverena, konačni arbitar je nasilje. Dakle, bez vanjskog uplitanja, strane u BiH bi svoje nesporazume mogle rješavati samo onako kako su ih rješavali do novembra 1995. Oni, koji tvrde suprotno, ili su naivni, ili nisu nimalo naivno. Razlike se, veli Elbridge Colby, u odsustvu suverena, na kraju rješavaju u korist strane koja ima ”veću efektivnu vojnu moć”. Ko ima veću efektivnu vojnu moć u BiH? Bošnjaci, u odnosu na Srbe? Da li će Srbija intervenisati? Hoće li se uključiti i Hrvatska?
Dakle, to su pitanja, koja postavljamo u svijetu bez OHR-a i drugih mehanizama vanjske arbitraže (npr. evropskih sudija u Ustavnom sudu). Ured visokog predstavnika i Ustavni sud i dalje imaju ulogu suplementa nedostajućem, jedinstvenom bh. suverenu. U BiH ne postoji jedinstveni domaći suveren, jer se najmanje dvije od tri nacije opiru tome, cijeneći da bi u tom slučaju prestale biti nacije. U svakom slučaju, u nedostatku jedinstvenog domaćeg suverena, “vanjski” suplementi tog suverena, kao što su OHR i Ustavni sud (sa stranim sudijama), imaju nezamjenjivu ulogu u mirnom razrješavanju sporova. (Premda je Ustavni sud, u proteklih 15 godina sve više nadomještao OHR, sam OHR je, u apsolutnom smislu, nenadomjestiv, jer za razliku od Ustavnog suda ima više moći, naročito je u pitanju implementacija.)
OHR i Ustavni sud nisu izvor sukoba, već sredstvo njihovog mirnog razrješavanja. Tome u prilog svjedoči 30 godina stvarnosti. Dejtonski sporazum sa OHR-om i Ustavnim sudom sa evropskim sudijama na snazi je već tri decenije. Da li bi Dejtonski sporazum bez OHR-a i evropskih sudija u Ustavnom sudu trajao tako dugo? Ne možemo znati, jer to nikada nije testirano.
Glavno pitanje za zapadne diplomate jeste da li su spremni preuzeti takav rizik u uvesti BiH u situaciji, u kojoj nema internog suverena, niti ima njegovog vanjskog suplementa (u vidu OHR-a i Ustavnog suda sa stranim sudijama) kada kulminiraju unutrašnji nesporazumi.
Tvrditi da je OHR (ili Ustavni sud) izvor krize u državi, te tražiti njihov odlazak, po svemu sudeći, znači biti za obnovu situacije, u kojoj različiti pretendenti na mjesto suverena, međusobne sporove rješavaju nasiljem. Jer suveren (po svojoj definiciji) rješava sporove nasiljem. Ako je dovoljno jak (potencijalnim), a ako nije dovoljno jak da zastraši, onda će morati pribjeći realnom nasilju i pitanje je hoće li uopće brzo razriješiti spor.